Inzulin također potiče pohranu viška glukoze u jetri kao glikogen koji se može osloboditi za energiju, kada je to potrebno. Kada razina šećera u krvi poraste nakon obroka, inzulin pomaže sniziti tu razinu tako da glukoza uđe u stanice, a kada je razina šećera u krvi niska između obroka, jetra oslobađa glikogen ili pretvara druge izvore u glukozu kako bi održala stabilnu razinu šećera u krvi.

Normalna razina šećera u krvi kod odraslih

Normalna razina šećera u krvi kod odraslih može varirati tijekom dana ovisno o različitim čimbenicima, (prehranu, tjelesnu aktivnost, zdravstveni status itd.) no za većinu ljudi, normalna razina šećera u krvi obično se kreće unutar određenih raspona.

– Normalna razina šećera u krvi natašte (najmanje 8 sati posta): 3,9 – 5,6 mmol/L (70 – 100 mg/dL)

– Normalna razina šećera u krvi 2 sata nakon obroka: obično manja od 7,8 mmol/L (140 mg/dL)

Normalna razina šećera u krvi kod djece

Normalna razina šećera u krvi kod djece može varirati ovisno o dobi i trenutnom zdravstvenom stanju djeteta.

– Kod novorođenčadi i dojenčadi normalna razina šećera u krvi obično se zadržava u rasponu od 3,9 – 5,6 mmol/L (70 – 100 mg/dL). Često je niža nego kod starije djece i odraslih te varira.

– Kod djece i adolescenata normalna razina šećera u krvi obično je slična odraslim osobama (natašte: 3,9 – 5,6 mmol/L (70 – 100 mg/dL), 2 sata nakon obroka (postprandijski): manje od 7,8 mmol/L (140 mg/dL)).

Normalna razina šećera u krvi kod trudnica

Normalne razine šećera u krvi kod trudnica mogu varirati tijekom trudnoće, a potrebno ih je pratiti kako bi se identificirali rizici od gestacijskog (trudničkog) dijabetesa, oblika privremenog dijabetesa koji se razvija tijekom trudnoće i najčešće nestaje nakon poroda, a koji nosi brojne rizike za mamu i bebu, ako se na vrijeme ne dijagnosticira i ne kontrolira. Smjernice za gestacijski dijabetes mogu se razlikovati no obično uključuju mjerenje šećera u krvi tijekom trudnoće, na tašte i nakon obroka, kako bi se identificirali rizici te pružila adekvatna skrb.

– Normalna razina šećera u krvi natašte kod trudnica: manja od 5,3 mmol/L (95 mg/dL)

– Normalna razina šećera u krvi 1 sat nakon obroka: manja od 7,8 mmol/L (140 mg/dL)

– 2 sata nakon obroka: manja od 6,7 mmol/L (120 mg/dL)

Granice normalne razine šećera

Granice normalnih razina šećera u krvi nakon obroka (postprandijske) i na tašte mogu varirati ovisno o smjernicama različitih laboratorija i zdravstvenih ustanova. Također, individualne razine šećera u krvi mogu se razlikovati ovisno o dobi, zdravstvenom stanju, prehrani i drugim čimbenicima stoga se najbolje konzultirati s liječnikom ili zdravstvenim stručnjakom koji će pružiti točne smjernice i preporuke, adekvatne vašim individualnim potrebama i zdravstvenom stanju.

Kada posjetiti liječnika

Slijede opće smjernice kada biste trebali posjetiti liječnika zbog svoje razine šećera u krvi:

– Ako primijetite simptome dijabetesa poput učestale žeđi, čestog mokrenja, umora, gubitka tjelesne težine, učestalih infekcija i druge simptome visokih ili niskih razina šećera u krvi, važno je odmah konzultirati se s liječnikom kako bi se postavila dijagnoza i utvrdio daljnji tijek liječenja. Liječnik će provesti niz testova kako bi potvrdio prisutnost dijabetesa i odredio njegov tip.

– Ako imate faktore rizika za dijabetes kao što su obiteljska povijest dijabetesa, pretilost, nedostatak tjelesnih aktivnosti ili gestacijski dijabetes, razgovarajte s liječnikom o testiranju na dijabetes.

– Ako primijetite česte oscilacije ili izvanredne rezultate, potrebno je konzultirati se s liječnikom zbog prilagodbe plana terapije.

U slučaju da imate bilo kakvih pitanja ili ste zabrinuti u vezi svoje razine šećera u krvi, konzultirajte se sa svojim liječnikom ili zdravstvenim stručnjakom. Vaš liječnik će vam pružiti detaljne informacije, precizne smjernice i preporuke na temelju vašeg individualnog zdravstvenog stanja. Rano otkrivanje i upravljanje dijabetesom ključno je za prevenciju komplikacija te očuvanje zdravlja i općeg zdravstvenog blagostanja.

Objava Koja je normalna razina šećera u krvi? pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Osim što služi pri transportu glukoze sudjeluje i u pohranjivanju viška glukoze u jetra. U beta stanicama, inzulin se prvo stvara kao velika molekula nazvana “proinzulin”. Zatim se proinzulin dijeli na dva dijela: inzulin i C-peptid. C-peptid je važan osobito pri određivanju liječenja jer se može koristiti za mjerenje količine inzulina koja osoba proizvodi.

Što više C-peptida osoba ima, proizvodi više inzulina. Ako beta stanice uopće ne stvaraju inzulin ili ga stvaraju nedovoljno dolazi do pojave dijabetesa. Upravo po toj količini izlučenog inzulina možemo razlikovati dva tipa dijabetesa. U oboljelih od dijabetesa tipa 1 tijelo napada beta stanice i uništava ih zbog toga gušterača uopće ne luči hormon inzulin te je inzulin u tijelo potrebno unositi injekcijom.

U bolesnika sa tipom 2 dijabetesa beta stanice stvaraju nedovoljno inzulina ili on ne obavlja učinkovit rad.

• Što je inzulin?
• Vrste inzulina
• Brzo djelovanje
• Kratko djelovanje
• Srednje djelovanje
• Dugotrajno djelovanje
• Prethodno izmiješani inzulin
• Uloga svake vrste inzulina
• Apliciranje inzulina
• Štrcaljke
• Igle
• Veličine igli
• Penovi
• Inzulinske pumpe
• Pohrana i čuvanje inzulina
• Komplikacije

Što je inzulin?

Inzulin je hormon kojeg proizvode beta stanice Langerhansovih otočića gušterače. Sastoji se od dvaju peptidnih lanaca (A i B), povezanih dvjema disulfidnim vezama. Relativna molekularna masa mu je 5808, a nastaje odvajanjem lanca C (C- peptid) iz prethodničke molekule proinzulina.

Iako je glavni poticaj za njegovo lučenje povećanje koncentracije glukoze u krvi pogotovo poslije obroka, inzulin djeluje na metabolizam svih triju glavnih vrsta hranjivih tvari: ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Ulaskom ugljikohidrata i njihovom razgradnjom na glukozu, glukoza dolazi do membrane stanice na kojima inzulin reagira s inzulinskim receptorima te otvara membranu stanice i potiče ulazak glukoze u stanice.

Nakon ulaska glukoze u krv koncentracija inzulina se smanjuje i membrana se zatvara i razina glukoze i inzulina u krvi se smanjuje. Ukoliko hranom unesemo previše glukoze inzulin osim na transport iz krvi u stanice djeluje i na pohranu glukoze u obliku glikogena u jetra i mišiće te masno tkivo.

Upravo zbog te pohrane glikogena u masnom tkivu, jetrima i mišićima kada u tijelo nedostaje tijelo koristi spremljene rezerve u obliku masti, ali ukoliko je u tijelo prisutno dovoljno glukoze inzulin potiče njeno iskorištavanje, a ne iskorištava spremljene zalihe masti . Učinak inzulina na metabolizam bjelančevina sastoji se u poticanju ulaženja aminokiselina u stanice i sintezi bjelančevina iz njih.

Inzulin je hornom neophodan za život jer svojim djelovanjem omogućava dobivanje energije stanicama iz glavnih vrsta hranjivih tvari.

Vrste inzulina

Inzulin je grupiran prema tome koliko dugo djeluje u tijelu. Inzulin brzog ili kratkog djelovanja pomaže u smanjenju razine glukoze u krvi tijekom obroka, a inzulin srednjeg ili dugog djelovanja pomaže u upravljanju općim potrebama tijela, ali također djeluju i na regulaciju glukoze u krvi.

Brzo djelovanje

Brzodjelujući inzulin počinje djelovati negdje između 2,5 do 20 minuta nakon injekcije. Njegovo djelovanje je najveće između jednog i 3 sata nakon injekcije i može trajati do 5 sati. Ova vrsta inzulina djeluje brže nakon obroka, slično prirodnom tjelesnom inzulinu, smanjujući rizik od niske razine glukoze u krvi (glukoza u krvi ispod 4 mmol/L). Važno je da pacijent koji ubrizgava brzo djelujući inzulin odmah nakon ili ubrzo poslije ubrizgavanja ima obrok.

Kratko djelovanje

Inzulinu kratkog djelovanja potrebno je više vremena da počne djelovati nego brzodjelujućim inzulinima. Inzulin kratkog djelovanja počinje snižavati razinu glukoze u krvi u roku od 30 minuta, tako da trebate dobiti injekciju 30 minuta prije jela. Maksimalni učinak ima 2 do 5 sati nakon injekcije i traje 6 do 8 sati.

Srednje djelovanje

Inzulini srednjeg i dugog djelovanja često se nazivaju pozadinski ili bazalni inzulini. Inzulini srednjeg djelovanja su mutne prirode i potrebno ih je dobro promiješati. Ovi inzulini počinju djelovati oko 60 do 90 minuta nakon injekcije, dostižu vrhunac između 4 do 12 sati i traju između 16 i 24 sata.

Dugotrajno djelovanje

Inzulinu dugog djelovanja treba najviše vremena da počne djelovati, uglavnom oko 4 sata, ali njegovo djelovanje traje 24 sata. Takvi inzulini mogu kontrolirati šećer u krvi cijeli dan. Rade slično kao i inzulin kojeg obično proizvodi gušterača kako bi se kontrolirala razina šećera u krvi između obroka.

Prethodno izmiješani inzulin

Prethodno izmiješani inzulin sadrži prethodno miješanu kombinaciju inzulina vrlo brzog ili kratkog djelovanja, zajedno sa inzulinom srednjeg djelovanja.

Navedeni tipovi inzulina razlikuju se po brzini djelovanja i po vremenu u kojem ostaju u tijelu, stoga svaki pacijent primjenjuje onaj tip inzulina koji mu najviše odgovara po brzini djelovanja u danom trenutku.

Uloga svake vrste inzulina

Brzo djelovanje

Uloga brzo djelujućeg inzulina je da kada ga osoba ubrizga, a to mora biti odmah poslije obroka djeluje kao i inzulin kojeg izlučuje gušterača. Naime poslije obroka razgradnjom hrane u krvotok ulazi glukoza, a da bi ona ušla u stanicu inzulin mora djelovati na membranu stanice kako bi glukoza ušla. Brzo djelujući inzulin počinje djelovati u prosjeku nakon 4 minute od ubrizgavanja te pomaže pri transportu glukoze u stanice i regulaciju iste u krvi.

Kratko djelovanje

Kratko djelujući inzulin isto kao i sve vrste inzulina za cilj ima regulaciju razine glukoze u krvi. On se u tijelo najčešće unosi pola sata prije jela i to dva do tri puta dnevno. On u tijelu ostaje do osam sati, a primarna mu je uloga kontrolirati porast glukoze u krvi nakon uzimanja hrane te kontrola razine glukoze između obroka.

Srednje djelovanje
Srednje djelujući još nazivani i bazalni inzulini u tijelu ostaju oko 16 sati, a njihova glavna uloga postići vrijednosti glukoze u krvi nalik normalnima, kako bi se izbjegle dugoročne komplikacije i zadržati normalnu koncentraciju tijekom dana ili noći.

Dugotrajno djelovanje

Dugotrajno djelujući kao i srednje djelujući u tijelu ima ulogu održavanja razine glukoze u normalnim razinama, međutim za razliku od srednje djelujućeg, njegovo djelovanje traje 24 sata.

Prethodno izmiješani inzulin

Prethodno izmiješani inzulini kratkodjelujućeg i dugodjelujućeg inzulina, daje se obično dva puta dnevno. Početak djelovanja je 30-60 minuta, a duljina djelovanja 16-20 sati. Njegova glavna je uloga kao i kod ostalih da kontrolira razinu glukoze nakon obroka, ali i tijekom dana i noći.

Svi gore navedeni tipovi inzulina imaju istu svrhu, a to je pomoć u regulaciji glukoze u krvi nakon obroka, kroz dan ili noću.

Apliciranje inzulina

Inzulin se ubrizgava u masno tkivo između kože i mišića. Injekcija se ubrizgava u potkožno tkivo jer ono omogućuje pravilnu raspodjelu i apsorpciju inzulina u krv. Za aplikaciju inzulina dostupni su mnogi uređaji, a glavni izbor su štrcaljke, penovi i inzulinske pumpe.

Štrcaljke

Inzulinske šprice su jednokratni uređaji namijenjeni apliciranju inzulina. Inzulinska štrcaljka ima tri dijela: iglu, cijev i klip.

Prvi dio štrcaljke odnosno igla je kratka i tanke te prekrivena slojem silikona kako bi lakše prošla kroz kožu i umanjila bol. Zatim cijev odnosno spremnik u koji se postavlja određena doza inzulina i na kraju klip odnosno tanka šipka koja se prislanja unutar cijevi štrcaljke te služi uvlačenju inzulina u cijev ili guranje inzulina kroz cijev u potkožno tkivo.

Štrcaljka se pravilo koristi tako da se prvo makne poklopac sa igle koja mora biti sterilna, zatim se njena cijev napuni inzulinom, a potom se nakon uboda u potkožno tkivo pod 90 stupnjeva klipom izgura inzulin iz štrcaljke.

Inzulinske štrcaljke postoje u nekoliko veličina ovisno o jedinicama inzulina koje mogu stati u njenu cijev.

Igle

Inzulin se u tijelo unosi raznim uređajima, a svi oni sastoje se od igle koja je nužan sastav uređaja kako bi kroz kožu u potkožno tkivo ubrizgao inzulin. Vrlo je važno znati kako rukovati s iglama te odabrati pravu iglu. Naime ovisno o osobnim karakteristikama koriste se različite igle koje najbolje odgovaraju bolesniku. Važno je na umu imati da igla s kojom se daje inzulin mora biti sterilna i da se igla koristi samo jedanput.

Veličine igli

Dužine iglala za inzulin međusobno se razlikuju. Moderne antidijabetičke igle imaju kratku i vrlo tanku osovinu. Ova vrsta instrumenta potrebna je za točno pogađanje potkožne masti, gdje postoji aktivno stvaranje i oslobađanje inzulina.

Prije izuma pena kod regularnih štrcaljki koristila se igla veličine od 8 do 12 mm zbog čega su takvi ubodi bili bolni i često doticali mišiće. Veličinu i namjenu suvremenih igala prikazat ćemo u tablici.

Penovi

Inzulinski penovi su uređaji nalik na olovku koji sadrže spremnik za inzulin i iglu preko koje se inzulin prenosi u tijelo. Penovi mogu biti jednokratni i višekratni, a razlika je da se kod jednokratnih penova isprazni cijeli spremnik te pen više nije za uporabu, dok višekratni pen omogućuje izmjenu spremnika nakon što se prethodni istroši.

Kod višekratnih je penova bitno da se nakon svakog uboda mijenja igla kako ne bi došlo do ne željenih posljedica. Na pen se stavlja igla koja veličinom odgovara određenoj skupini bolesnika koji ju koriste.

Pen je za razliku od štrcaljki jednostavniji za uporabu jer već sadrži spremnik inzulina, ali se bolesnik još uvijek treba ubosti kako bi prenio inzulin.

Pen se koristi da se prvo skine zaštitni poklopac sa donjeg dijela i dezinficira alkoholom ukoliko je riječ o višekratnom penu, zatim se na taj dio stavlja igla. Nakon što odredite dozu koju ćete unijeti u tijelo olovku prislonite uz mjesto na kojem ćete ubrizgati inzulin, potom je potrebno pritisnuti gumb za ubrizgavanje i odbrojiti 10 sekundi kako bi se sav inzulin unio u tjelo.

Jednokratni pen se treba čuvati na hladnom mjestu prije uporabe kao i višekratni, ali nakon prve upotrebe nije ga potrebno vraćati u hladnjak već samo paziti da nije na izravnom doticaju sunca.

Inzulinske pumpe

Inzulinska pumpa je medicinsko pomagalo namijenjeno kontinuiranoj isporuci inzulina. Napaja se pomoću baterije. Najsličnija je radu zdrave gušterače jer kontinuirano, prema individualnim potrebama koje su unaprijed programirane, isporučuje male doze inzulina. Inzulinska pumpa sastoji se od baterije, spremnika za inzulin i infuzijskog seta.

Da bi inzulinska pupa radila dijabetičar na sebi odnosno najčešće na ruci mora imati senzor koji konstantno prati razinu glukoze u krvi te ako dođe do promjena preko odašiljača šalje inzulinskoj pumpi ovisno o potreba za isporučuje manje ili više inzulina.

Inzulinske pumpe olakšavaju život dijabetičarima jer uz konstantno praćenje razine glukoze i isporučivanje inzulina bolesnici ne trebaju koristiti klasične igle te izbjegavaju svakodnevno bodenje.

Postoje razni uređaji za apliciranje inzulina koji su dijabetičarima od velike pomoći jer omogućavaju unos inzulina tijelo. Napretkom tehnologije dijabetičari se ne moraju bosti svakodnevno kako bi pratili razinu glukoze i inzulina već se koriste specifičnim uređajima koji im u tome pomažu.

Pohrana i čuvanje inzulina

Inzulin je važno držati podalje od izravne sunčeve svjetlosti. Preporuča se staviti ga na mjestu gdje nećete dobiti sunce kroz prozor, bez obzira je li otvoren ili zatvoren. Inzulin se ne smije držati kraj uređaja koji proizvode toplinu poput grijalica ili ventilatora. Da bi se održala aktivnost inzulina, mora se čuvati u hladnjaku na temperaturi od 2-8 ° C, i prije zagrijavanja do temperature tijela.

Obavezno obratite pažnju na rok trajanja pripreme inzulina, koji je napisan na ampuli, budući da ima ograničeno vrijeme korištenja. Inzulin koji nosite sa sobom isto tako mora biti pravilno pohranjen, pa se preporuča nošnja termo boce koja bi osigurala inzulinu iste uvjete cijelo vrijeme.

Inzulin treba čuvati u hladnjaku, tijekom pohrane cijelo vrijeme održavati iste uvjete te prije korištenja provjeriti datum.

Komplikacije

Komplikacije najčešće nastaju zbog nepravilnog uboda pri ubrizgavanju inzulina te ubrizgavanje prevelike količine inzulina. U nastavku ćemo navesti neke najčešće komplikacije.

Hipoglikemija je najčešća komplikacija inzulinskog liječenja. Više faktora može uzrokovati hipoglikemiju, poput prekomjerne doze inzulina, namjerne ili slučajne, povišene bioraspoloživosti inzulina, povećane osjetljivosti na inzulin, bolesti poput Addisonove bolesti ili hipopitu, neodgovarajuće prehrane ili ostalih čimbenika poput konzumiranje alkohola koji inhibira glukoneogenezu u jetri.

Lipodistrofija je pojava koja se češće očituje kod žena u kojih nastaje atrofija kože i potkožnog tkiva na mjestu primjene inzulina.
Rezistencija na inzulin pojava je koja se javlja u bolesnika kada potrebe za inzulinom premašuju 200 jedinica tijekom 24 h u razdoblju dužem od dva dana, a da nije došlo do razvitka ketoacidoze ili kome.

Dawnov efekt nastaje promjenama razine hormona rasta tijekom noći, a očituje se kao jutarnja hiperglikemija bez hipoglikemije tijekom noći.

Komplikacije se najčešće pojavljuje zbog nepažnje i nemara tijekom ubrizgavanja inzulina, ali i ostalih vanjskih faktora na koje se mora paziti kako do komplikacija ne bi došlo.

Objava Inzulin pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Naime, infekcije u stopalu mogu se proširiti na druge organe, uzrokujući oštećenja, pa čak i smrt, a teške infekcije stopala mogu zahtijevati amputaciju od strane liječnika.

Bolest stopala pogađa gotovo 6% dijabetičara i uključuje infekciju, ulceraciju ili uništavanje tkiva stopala. Može smanjiti kvalitetu života pacijenata i utjecati na njihovu društvenu uključenost i prilike za život.

Amputacija je potrebna u 0,03 posto do 1,5 posto pacijenata s dijabetičkim stopalom. Većina amputacija počinje s ulkusima, što se može izbjeći pravilnom njegom stopala i pregledom kako bi se utvrdio rizik od problema sa stopalima.

• Uzroci nastanka dijabetičkog stopala?
• Simptomi koji ukazuju na dijabetičko stopalo
• Koje komplikacije nastaju kao posljedica dijabetičkog stopala?
• Savjeti za njegu stopala

Uzroci nastanka dijabetičkog stopala

Dijabetes, kada se ne kontrolira, dovodi do razvoja neuropatije i bolesti perifernih arterija putem kompliciranih metaboličkih puteva. Ulkusi na stopalu mogu se razviti kao posljedica gubitka osjeta uzrokovanog perifernom neuropatijom, ishemijom uzrokovanom bolešću perifernih arterija ili kombinacijom to dvoje.

Dijabetes je također povezan s Charcotovom artropatijom, stanjem koje karakterizira postupna degeneracija kostiju, zglobova i mekih tkiva, najčešće u gležnju i stopalu. Naime, Charcotova artropatija povezana s dijabetesom ima prijavljene incidencije od 0,08 do 13%, no nije bilo kvalitetnih epidemioloških istraživanja Charcotova stopala. Kombinacija neuropatije, nepravilnog opterećenja stopala, ponavljajućih mikrotrauma i metaboličkih anomalija kostiju uzrokuje upalu, što rezultira osteolizom, prijelomima, dislokacijama i deformitetima.

Sigurno je da loša briga o dijabetesu ima veliki utjecaj na ljudsko sveukupno zdravlje, a to se jednako odražava i na stopala zbog čega je vrlo bitno rano ustanoviti dijabetes i postupati u skladu s uputama liječnika kako bi se izbjegli te nepoželjne posljedice.

Simptomi koji ukazuju na dijabetičko stopalo

Simptomi dijabetičkog stopala razlikuju se od osobe do osobe i na njih mogu utjecati specifični izazovi s kojima se osoba u ovom trenutku suočava.

Ako osoba ima dijabetes, potrebno je nazvati liječnika ukoliko se pojave bilo koji od sljedećih simptoma jer oni ukazuju na dijabetičko stopalo:

• Promjena boje kože
• Promjene temperature kože
• Upala stopala ili gležnja
• Nelagoda u nogama
• Čirevi na stopalima koji sporo zacjeljuju ili dreniraju
• Urasli nokti na nogama ili nokti zaraženi gljivicama
• Žuljevi ili kurje oči
• Suha koža koja puca, osobito oko peta
• Neuobičajen ili postojan miris stopala

Ako se pak razvije infekcija, osoba može imati i sljedeće simptome:

1. Groznicu i osjećaj malaksalosti
2. Temperaturu
3. Nekontrolirani šećer u krvi, drhtanje, šok i crvenilo

Svatko s dijabetesom tko razvije znakove infekcije, osobito na stopalima, trebao bi odmah potražiti liječničku pomoć.

Koje komplikacije nastaju kao posljedica dijabetičkog stopala?

Dijabetička neuropatija i periferne vaskularne bolesti značajne su bolesti koje mora redovito kontrolirati liječnik. I jedno i drugo proizvodi probleme koji mogu imati dugoročne posljedice. Ukoliko osoba ima problema s nečim od navedenog, riskira brojne komplikacije koje uključuju:

• Infekcije kože i kostiju: manja posjekotina ili rana mogu se inficirati. One su vjerojatnije zbog ozljede živaca i krvnih žila, kao i zbog problema s imunološkim sustavom. Većina infekcija javlja se u ranama koje su prethodno liječene antibioticima. Oni se mogu koristiti za liječenje infekcija, ali teški slučajevi mogu zahtijevati hospitalizaciju.
• Apsces: infekcije mogu „pojesti“ kosti ili tkivo, tvoreći džep gnoja poznat kao apsces. Apsces se obično liječi dreniranjem, a neke kosti ili tkiva možda će trebati ukloniti, iako su noviji postupci, kao što je terapija kisikom, manje nametljivi.
• Gangrena: dijabetes uzrokuje probleme s krvnim arterijama koje hrane prste na rukama i nogama. Tkivo može propasti kada je protok krvi prekinut. Najčešći tretmani su terapija kisikom ili operacija za uklanjanje zahvaćene regije.
• Deformiteti: oštećenje živaca može oslabiti mišiće na stopalima, što rezultira problemima kao što su čekićari, pandže, velike metatarzalne glave (krajevi kostiju ispod nožnih prstiju) i pes cavus ili visoki luk koji se ne spljošti kada ga pritisnete.
• Charcotovo stopalo: dijabetes može uzrokovati da kosti stopala postanu toliko slabe da se razbiju. Također, ozljeda živca može smanjiti osjećaj i spriječiti osobu da toga bude svjesna. Ako se nastavi hodati po oštećenim kostima, stopalo će promijeniti oblik. Dakle, luk može izgledati kao da se srušio u oblik klackalice.
• Amputacija: pacijenti s dijabetesom skloniji su ozljedama stopala i nisu toga svjesni sve dok infekcija ne nastupi zbog problema s krvotokom i živcima. Amputacija je obično najbolja terapija kada se infekcija ne može liječiti, formira apsces ili dođe do nedovoljne opskrbe krvlju što kasnije uzrokuje gangrenu.

Upravo zbog opasnosti koje nepravilno tretiranje dijabetesa ili zanemarivanje simptoma nose, važno je biti odgovoran, misliti na sebe i kontaktirati liječnika pri i maloj sumnji kako bi se sačuvalo zdravlje i kvaliteta života.

Savjeti za njegu stopala

Najveća strategija za očuvanje i njegu stopala je svakodnevno držanje razine šećera u krvi pod kontrolom. To će pomoći da se minimizira oštećenje živaca i krvnih žila i spriječi pogoršanje. Sljedeća faza je održavanje kože stopala zdravom.

Kako bi ta njega bila zadovoljavajuća potrebno je:

Treba zapamtiti da su regulacija šećera u krvi i svakodnevna njega stopala najučinkovitiji načini za izbjegavanje velikih problema s dijabetičkim stopalima.

Objava Dijabetičko stopalo pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Iako postoje općeniti znakovi dijabetesa koji se odnose na svaku vrstu, postoje i razlike ovisno o tipu dijabetesa. Također, muškarci i žene međusobno imaju različite simptome koji označavaju prisutnost dijabetesa.

• Opći simptomi dijabetesa
• Rani simptomi dijabetesa
• Kasni simptomi dijabetesa
• Koji su znakovi i simptomi dijabetesa karakteristični samo za žene?
• Koji su znakovi i simptomi dijabetesa karakteristični samo za muškarce?
• Tko je skloniji razvijanju dijabetesa, muškarci ili žene?

Opći simptomi dijabetesa

Neki od simptoma upozorenja za sve oblike dijabetesa su isti, a oni su sljedeći:

• Glad i iscrpljenost: tijelo pretvara pojedenu hranu u glukozu koju stanice koriste za energiju. Međutim, stanice zahtijevaju inzulin da apsorbiraju glukozu. Ako tijelo ne proizvodi dovoljno ili bilo koju razinu inzulina, ili ako se stanice opiru inzulinu koji proizvodi tijelo, glukoza ne može ući u stanice i onda organizam nema energije. Zbog toga dolazi do osjećaja gladi i umora više nego inače.
• Češće mokrenje i izrazita žeđ: prosječna osoba mora mokriti četiri do sedam puta svaki dan, ali osobe s dijabetesom možda će morati to raditi mnogo češće. Zašto? Dakle, dok glukoza prolazi kroz bubrege, tijelo ju ponovno apsorbira. Osobama koje imaju dijabetes, bubrezi možda neće moći vratiti sav šećer u krvi. To dovodi do toga da tijelo proizvodi više urina, što troši tekućinu. Kao rezultat toga, dolazi do češće potrebe za uriniranjem kao i do pojačane žeđi.
• Svrab kože i suha usta: budući da tijelo koristi tekućinu za proizvodnju urina, manje je vlage dostupno za druge svrhe. Zbog toga je moguće da dođe do dehidracije, a usta mogu postati suha. Također, svrab kože može biti uzrokovan suhoćom kože zbog dehidracije.
• Vid je maglovit: promjene u razini tekućine u tijelu mogu uzrokovati izbočenje leća u očima. Slijedom toga dolazi do promijene oblika i nemogućnosti fokusiranja pogleda. Neplaniran gubitak tjelesne mase: ako stanice nisu u stanju proizvesti ili upotrijebiti dovoljno inzulina, može se dogoditi da tijelo gladuje i pokušava sagorjeti mišiće i tjelesnu masnoću za energiju, što rezultira brzim gubitkom težine. To je češća pojava kod dijabetesa tipa 1, iako dijabetes tipa 2 također može uzrokovati neobjašnjiv gubitak težine.
• Sporo zacjeljivanje rana: visoka razina šećera u krvi može oštetiti neurone i krvne žile, uzrokujući poremećaj cirkulacije krvi. Kao rezultat toga, ozljede mogu zarastati polagano, a čak i manje posjekotine mogu potrajati mjesecima. Rizik od infekcija se također povećava kada rane sporo zacjeljuju.

Simptomi dijabetesa razlikuju se ovisno o tome koliko je visok šećer u krvi. Neki ljudi, osobito oni s predijabetesom ili dijabetesom tipa 2, možda uopće ne osjećaju simptome. Simptomi dijabetesa tipa 1 obično se pojavljuju brzo i teže.

Rani simptomi dijabetesa

Rani simptomi dijabetesa su gotovo isti kod muškaraca i kod žena. Oni uključuju:

• Učestalu potrebu za mokrenjem
• Prekomjernu žeđ
• Umor
• Neadekvatno zacjeljivanje rana
• Oštećenje vida
• Suhoću usta
• Svrab, suhu koža
• Smanjenje težine koje je bilo neočekivano
• Infekcije koje se često javljaju
• Dah koji miriše voćno ili ukusno (češće kod tipa 1)

Kasni simptomi dijabetesa

Ako se dijabetes ne dijagnosticira ili se ne liječi, rani znakovi mogu se pojaviti čak i nakon što je bolest prisutna godinama. Druge indikacije i simptomi pojavljuju se nakon što je dijabetes proizveo probleme, kao što su oštećenje živaca ili krvožilnog sustava.

Komplikacije dijabetesa koje pogađaju i muškarce i žene uključuju:

• Ekstremnu obamrlost, peckanje, bol, utrnulost ili trnce u tijelu (dijabetička neuropatija)
• Zatajenje bubrega (dijabetička nefropatija)
• Smeđe mrlje i druge promjene na koži
• Ozljedu retine koja uzrokuje oštećenje i gubitak vida
• Mučninu, povraćanje, gastroezofagealnu refluksnu bolest (GERB), žgaravicu i nadutost uzrokovane ozljedom živaca u probavnom traktu

Iznimno je važno dijagnosticirati dijabetes na vrijeme kako bi se izbjegle kasnije komplikacije koje imaju snažan utjecaj na svakodnevni život.

Koji su znakovi i simptomi dijabetesa karakteristični samo za žene?

Pacijentice s dijabetesom mogu osjećati vaginalni svrbež, nelagodu ili bol. To je zbog povećanog rizika od infekcije gljivicom Candida vaginalis. Gljivična infekcija rodnice može uzrokovati vaginalni iscjedak i bol tijekom spolnog odnosa.

Dijabetes može uzrokovati i oštećenje živaca ili probleme s protokom krvi. To može rezultirati simptomima kao što su smanjeni seksualni nagon, poteškoće u postizanju orgazma, suhoća ili nelagoda vagine i smanjeni osjet.

Nadalje, žene češće nego muškarci imaju infekcije mokraćnog sustava (UTI). Naime, dijabetes povećava rizik od UTI jer višak šećera u mokraći potiče rast bakterija.

Također, dijabetes pogađa gotovo polovicu svih žena koje imaju sindrom policističnih jajnika (PCOS). PCOS je povezan s ženskom neplodnošću i rezistencijom na inzulin. Akne, prekomjeran rast dlačica na licu i tijelu, neredovite mjesečnice i stanjivanje dlaka na tjemenu također su znakovi i simptomi PCOS-a.

Razlikujemo i gestacijski dijabetes. To je vrsta dijabetesa koja pogađa trudnice. Često se otkriva između 24. i 28. tjedna trudnoće kada razina šećera u krvi postane abnormalno visoka. Kod većine žena gestacijski dijabetes nestaje nakon rođenja djeteta. Žene koje su imale gestacijski dijabetes, s druge strane, imaju veći rizik od dobivanja dijabetesa tipa 2 kasnije u životu.

Žene imaju mnogo znakova koji mogu ukazivati na jasnu prisutnost dijabetesa. Budući da su oni gotovo primarno usko vezani uz ginekološko zdravlje, trebale bi redovito raditi ginekološke kontrole.

Koji su znakovi i simptomi dijabetesa karakteristični samo za muškarce?

Određene simptome dijabetesa imaju samo muškarci. To su uglavnom seksualni problemi koji nastaju kao posljedica bolesti.

Dijabetes kod muškaraca može uzrokovati erektilnu disfunkciju (ED), nizak testosteron (niski T) i retrogradnu ejakulaciju. ED pogađa muškarce s dijabetesom u ranijoj dobi od opće populacije. Nizak T može rezultirati dodatnim indikacijama i simptomima kao što su smanjeni libido (seksualni nagon), tuga, nedostatak energije i gubitak mišićne mase.

Slično kao i kod žena, simptomi dijabetesa za muškarce vezani su uz spolne organe i hormone. Kako posljedice ne bi bile problematične, potrebno je također kontrolirati zdravstveno stanje i utjecaj dijabetesa spustiti na minimum.

Tko je skloniji razvijanju dijabetesa, muškarci ili žene?

Muškarci i žene podjednako su pogođeni dijabetesom tipa 1. Međutim, u ponekim dobnim skupinama, muškarci imaju nešto veću vjerojatnost za razvoj dijabetesa tipa 1. Adolescenti europskog podrijetla kojima je dijagnosticirana u tinejdžerskim godinama primjer su jedne od ovih skupina. Govorimo li o tipu 2, u većini istraživanih zajednica muškarci i žene podjednako su razvili tu vrstu dijabetesa.

Objava Simptomi dijabetesa pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Od presudne je važnosti upravljati hiperglikemijom jer ako se ne liječi, može se pogoršati i dovesti do značajnih problema koji zahtijevaju hitno liječenje, kao što je dijabetička koma. Također, dugotrajna hiperglikemija, čak i blaga, može se razviti do problema koji utječu na vaše oči, bubrege, živce i srce.

• Rani i kasni pokazatelji hiperglikemije
• Koji su uzročnici hiperglikemije?
• Što sve predstavlja čimbenike rizika hiperglikemije?
• Potencijalne komplikacije koje se mogu dogoditi
• Na koji način prevenirati hiperglikemiju

Rani i kasni pokazatelji hiperglikemije

Hiperglikemija ne izaziva simptome sve dok se razina glukoze dovoljno ne poveća – često iznad 180 do 200 mg/dL ili 10 do 11,1 milimola po litri (mmol/L). Simptomi hiperglikemije pojavljuju se postupno tijekom nekoliko dana ili tjedana. Što se razina šećera u krvi dulje povećava, simptomi postaju sve teži. Međutim, neke osobe s dijabetesom tipa 2 koje su ga imale dulje razdoblje možda neće imati nikakve simptome dok imaju visoku razinu šećera u krvi.

Hiperglikemija očituje se u svojim ranim i kasnim simptomima koje je vrlo važno na vrijeme spoznati. U slijedećoj tablici nalaze se spomenuti simptomi:

Prepoznavanje ranih znakova i simptoma hiperglikemije pomoći će vam da brže upravljate bolešću. Ako se hiperglikemija ne riješi, štetne kiseline (ketoni) mogu se nakupiti u krvi i urinu što uzrokuje ketoacidoza i brojne druge zdravstvene probleme.

Koji su sve uzročnici hiperglikemije?

Tijekom probave ljudsko tijelo pretvara ugljikohidrate iz obroka poput kruha, riže i tjestenine u različite molekule šećera. Jedna od tih molekula šećera je glukoza, koja je primarni izvor energije tijela. Nakon što osoba pojede, glukoza odmah ulazi u cirkulaciju, ali ne može ući u stanice većine vaših tkiva bez pomoći inzulina, hormona koji stvara vaša gušterača.

Kada se razina glukoze u krvi poveća, gušterača šalje signal za oslobađanje inzulina. Inzulin dopušta glukozu u stanice, osiguravajući gorivo koje im je potrebno za ispravan rad. Svaka dodatna glukoza pohranjuje se kao glikogen u jetri i mišićima. Ovaj postupak smanjuje količinu glukoze u krvotoku i sprječava je da postane opasno visoka. Kako se razina šećera u krvi vraća na normalu, tako se povećava i proizvodnja inzulina iz gušterače.

Dijabetes značajno smanjuje učinke inzulina na ljudsko tijelo. To može biti zbog toga što gušterača ne može proizvoditi inzulin (dijabetes tipa 1), ili može biti zbog toga što je tijelo otporno na učinke inzulina ili proizvodi nedovoljnu količinu inzulina za održavanje normalne razine glukoze (dijabetes tipa 2).

Kao rezultat toga, glukoza ima tendenciju nakupljanja u krvotoku (hiperglikemija), dostižući opasno visoke razine ako se ne kontrolira na odgovarajući način. Za smanjenje razine šećera u krvi koriste se inzulin ili drugi lijekovi.

Dakle, kao uzročnike, tj. preduvjete za pojavu hiperglikemije može se navesti:
• Nedovoljan unos inzulina ako osoba ima tip 1.
• Kod osoba s tipom 2 tijelo može proizvoditi adekvatan inzulin, ali on je neučinkovit.
• Osoba je jela više nego što je namjeravala ili je vježbala manje od planiranog
• Stres zbog bolesti, poput prehlade ili gripe.
• Drugi izvori stresa uključuju obiteljske poteškoće, probleme u školi ili u vezi.

Može se zaključiti da puno vanjskih faktora utječe na to hoće li osoba s dijabetesom potaknuti hiperglikemiju zbog čega je vrlo važno imati te faktore pod kontrolom koliko je to moguće.

Što sve predstavlja čimbenike rizika hiperglikemije?

Čimbenici rizika hiperglikemije uključuju:

• dijabetes tipa 2 ili obiteljsku anamnezu dijabetesa, gestacijski dijabetes ili sindrom policističnih jajnika
• Pretilost ili prekomjernu težinu
• Hiperlipidemiju ili razinu lipida višu od prosječne u krvi što uzrokuje visoki krvni tlak
• Neadekvatnu uporabu inzulina ili oralnih lijekova za dijabetes
• Pogrešnu injekciju inzulina ili uporabu inzulina kojem je istekao rok trajanja
• Ne pridržavanje plana prehrane za dijabetičare
• Fizičku neaktivnost
• Bolest ili infekciju
• Korištenje nekih lijekova, kao što su steroidi
• Ozljedu ili operaciju
• Emocionalne stresore poput obiteljskih neslaganja ili profesionalnih problema

Bolest ili stres mogu izazvati hiperglikemiju jer hormoni koji se oslobađaju kako bi se suprotstavili bolesti ili stresu mogu uzrokovati povećanje šećera u krvi. Čak i oni koji nemaju dijabetes mogu imati prolaznu hiperglikemiju nakon teške bolesti. Međutim, pacijentima s dijabetesom može biti potrebno više lijekova za dijabetes kako bi razina glukoze u krvi bila blizu normalne tijekom bolesti ili stresa.

Potencijalne komplikacije koje se mogu dogoditi

Neliječena ili trajna hiperglikemija može rezultirati blagim, ali i velikim posljedicama.

Među komplikacijama su:
• Infekcije kože, kao što su bakterijske i gljivične infekcije
• Dijabetička retinopatija – vrsta očne bolesti uzrokovane dijabetesom
• Vrsta bolesti bubrega poznata kao dijabetička nefropatija
• Koronarna bolest
• Dijabetička neuropatija, također poznata kao oštećenje živaca
• Bubrežna bolest
• DKA – stanje koje se obično povezuje s dijabetesom tipa 1
• HHS – povezan s dijabetesom tipa 2

Komplikacije na koži

Kada je razina šećera u krvi visoka, može se dogoditi niz problema s kožom. Na primjer, ona može biti suha i svrbiti, ili se mogu pojaviti kožne mrlje na preponama, pazuhu ili vratu. Bez obzira je li riječ o dijabetesu, predijabetesu mogu se dogoditi slijedeći problemi s kožom:

• Necrobiosis lipoidica: karakteriziraju ju žuta, crvena ili smeđa područja kože sa sitnim kvržicama.
• Acanthosis nigricans: crno, baršunasto područje kože koje se može pojaviti na preponama, pazuhu ili vratu.
• Skleroza vrhova prstiju: karakterizira ju debela, kruta koža na prstima ruku ili nogu. Ima potencijal da se proširi na druge dijelove tijela, kao što su koljena, gležnjevi i laktovi.
• Žuljevi: prema Američkoj akademiji za dermatologiju, rijetko se pojavljuju i neočekivano, ali nisu neugodni.

Važno je istaknuti da hiperglikemija može narušiti sposobnost tijela da se izliječi, što rezultira otvorenim ranama, ranama i infekcijama kože.

Ozljede živaca

Visoke razine šećera u krvi također mogu uzrokovati dijabetičku neuropatiju, svojevrsno oštećenje živca.
Postoje četiri varijante:

1. Ozljeda perifernih živaca odnosi se na oštećenje živaca koje zahvaća ekstremitete, kao što su ruke, noge, šake i stopala.
2. Autonomna – ozljeda živaca koja zahvaća organe kao što su oči, srce, mjehur, želudac i drugi.
3. Proksimalna – ozljeda živca koja zahvaća donji dio tijela (bedra, stražnjica i noge) ili trup (želudac i prsa).
4. Fokalna – oštećenje pojedinačnih živaca u glavi, licu, prsima, rukama ili nogama.

Oštećenje živaca se razvija postupno i može se manifestirati kao trnci, utrnulost, slabost ili osjetljivost. Također možete imati ugroženu funkciju (kao što je curenje mjehura) ili akutnu nelagodu.

Oštećenja oka

Ako se ne liječi odmah, hiperglikemija može uzrokovati probleme s vidom, uključujući sljepoću. Iako se možda neće odmah primijetiti nikakvi problemi s vidom, visoke razine šećera u krvi mogu oštetiti krvne žile u očima, uzrokujući oticanje ili zamagljen vid.

Mogući problemi uključuju:

1. Retinopatiju povezanu s dijabetesom – Dijabetička retinopatija uzrokuje rast novih krvnih žila na stražnjoj strani oka, utječući na mrežnicu. Retina je dio oka odgovoran za obradu svjetlosti.
2. Makularni edem – Ovo zadebljanje u makuli, dijelu mrežnice, može otežati razaznavanje lica, čitanje ili vožnju.
3. Glaukom i katarakta – Hiperglikemija također može uzrokovati nakupljanje naslaga na leći ljudskog oka, poznatije kao katarakta, ili oštećenje vidnog živca, poznato još i kao glaukom.

HHS

HHS je neuobičajena bolest koja prvenstveno pogađa starije osobe s dijabetesom tipa 2. Okidač, kao što je bolest, može ga pratiti.

Kada je razina glukoze u krvi visoka, bubrezi izbacuju šećer u mokraću, koja sadrži vodu. Kao rezultat, krv postaje koncentriranija, što rezultira povišenom razinom soli i glukoze u krvi. HHS, ako se ne liječi, može uzrokovati dehidraciju opasnu po život, pa čak i nesvjesticu.

Brojne su komplikacije koje mogu biti izazvane hiperglikemijom, a većina njih ima značajan utjecaj na kvalitetu ljudskog života zbog čega je opasno zanemariti ju, ne kontrolirati ju i ne tretirati ju ispravno.

Na koji način prevenirati hiperglikemiju?

Redovito testiranje razine šećera u krvi moglo bi pomoći u otkrivanju hiperglikemije. Međutim, postoji nekoliko radnji koje se mogu učiniti kako bi se spriječio skok ili snizila razinu šećera u krvi.

Važno je postati svjestan porcija ugljikohidrata i kako oni mogu utjecati na razinu šećera u krvi nakon jela. Brojanje ugljikohidrata jedna je od metoda za rješavanje ovog problema. Nadalje, dobro je izbjegavati hranu s visokim glikemijskim indeksom (GI) i umjesto toga odabrati obroke s niskim GI koji će pomoći da tijelo učinkovitije regulira razinu šećera u krvi. Štoviše, povećanje količine vlakana u svojoj prehrani je jedna od dobrih opcija ishrane. To može pomoći odgoditi probavu ugljikohidrata, što može spriječiti skokove šećera u krvi.

Održavanje zdrave tjelesne težine održava normalnu razinu šećera u krvi u tijelu. Cilj je biti što aktivniji; održavati redovitu tjelovježbu koja može pomoći tijelu u preradi više šećera. Naravno, jako je važno ispravno uzimati inzulin kao i ostale lijekove koji su uključeni u terapiju.

Nadalje, mentalno zdravlje ne smije ostati zanemareno. Treba paziti na san i naučiti tehnike upravljanja stresom. Stres može potaknuti proizvodnju kemikalija koje održavaju visoku razinu šećera u krvi zbog čega ga treba uklanjati što je više moguće iz svoje svakodnevice.

Kako bi postojala kontrola nad hiperglikemijom potrebno je redovito kontrolirati razinu šećera u krvi, kao i biti u kontaktu sa svojim liječnikom kako bi terapija uvijek bila u skladu sa zdravstvenim stanjem. Veći fokus na zdraviju ishranu i tjelovježbu može značajno pripomoći medicinskoj terapiji, a to je najmanje što osoba samostalno može učiniti.

Objava Hiperglikemija pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Glukoza koja ulazi u stanice glavni je izvor energije za rad stanica. Iako je glukoza jednostavni šećer prevelika je da bi samo difundirala u stanicu, u tome joj pomaže hormon inzulin. Nakon obroka u tijelu se povećava koncentracije glukoze te beta stanice gušterače započinju lučenje inzulina, inzulin putuje kroz tijelo i vezuje se za inzulinske receptore na stanicama i omogućava transport glukoze iz krvi u stanice.

Glukoza je ključna za održavanje mehanizama tijela u vrhunskom radnom stanju. Kada je razina glukoze optimalna, to često prođe nezapaženo, ali kada odstupe od preporučenih granica, vidljiv je nezdrav učinak koji ima na normalno funkcioniranje.

• Što je glukoza?
• Razgradnja i stvaranje energije
• Gušterača
• Jetra
• Razvoj šećerne bolesti
• Inzulinska rezistencija
• Ketoacidoza
• Dijagnoza dijabetesa
• Načini testiranja (određivanja) razine GUK
• Normalna razina GUK-a
• Hipoglikemija
• Hiperglikemija
• Nuspojave neregulirane Guk

Što je glukoza?

Glukoza je jednostavan šećer molekularne formule C6H12O6. Glukozu uglavnom proizvode biljke i većina algi tijekom fotosinteze iz vode i ugljičnog dioksida, koristeći energiju sunčeve svjetlosti, gdje se koristi za stvaranje celuloze u staničnim stijenkama, najzastupljenijeg ugljikohidrata na svijetu. U energetskom metabolizmu, glukoza je najvažniji izvor energije u svim organizmima.

Glukoza se za metabolizam pohranjuje kao polimer, u biljkama uglavnom kao škrob i amilopektin, a kod ljudi kao glikogen. Prirodni oblik glukoze je d-glukoza, dok se l-glukoza proizvodi sintetički u relativno malim količinama i manje je biološki aktivna. Glukoza je monosaharid koji sadrži šest ugljikovih atoma i aldehidnu skupinu, te je stoga aldoheksoza. Molekula glukoze može postojati u otvorenom lancu kao i u prstenastom obliku.

Glukoza je jednostavni šećer koji se sastoji od atoma ugljika, vodika i kisika. Povezivanjem u veće lance tvori nove molekule poput ugljikohidrata.

Razgradnja i stvaranje energije

Da bi ljudski organizam radio normalno bitno je održavanje stalnih uvjeta u tijelu. Da bi se održali stalni uvjeti u tijelu, tijelo mora dopremati energiju koja će osigurati rad metabolizma i očuvanje stalnih uvjeta. Ljudsko tijelo energiju za rad dobiva iz glukoze.
Glukoza do naših stanica dolazi kroz hranu koju jedemo.

Razgradnja ugljikohidrata iz kojih dobivamo kreće odmah u ustima gdje enzim ptijalin počinje ragraznju ugljikohidrata koja se nastavlja i u dvanaesniku u kojem enzimi gušterače, amilaze, nastavljaju razbijanje lanaca glukoze u slobodne molekule glukoze. Glukoza se potom kroz stijenke tankog crijeva apsorbiraju u krv.

Proces stvaranja energije zatim kreće u citoplazmi stanice nakon što djelovanjem hormona inzulina glukoza uđe u stanicu. Stanično disanje proces je kojim stanice dobivaju energiju iz glukoze i sastoji se od tri metabolička procesa: glikolize, Krebsovog ciklusa i oksidativne fosforilacije. Razgradnja molekule glukoze započinje glikolizom koja se odvija u citoplazmi. To je niz kemijskih reakcija u kojoj se molekula glukoze razgradi na dvije manje molekule s po tri atoma ugljika molekule pirogrožđane kiseline ili piruvata.

Tijekom glikolize oslobodi se dovoljno energije za stvaranje 2 molekule ATP-a (adenintrifosfat), a ta energija dolazi iz pucanja veza pomoću kojih su molekule vezane. Potom se proces nastavlja u mitohondrijima u kojima se glukoza potpuno razgradi tijekom Krebsova ciklusa i oksidativne fosforilacije. Energija koja se oslobodila u glikolizi odnosno 2 molekule ATP-a dolaze na mitohodrije na kojima se uz pomoć kisika razbijaju sve veze i stvara se 32 molekule ATP-a koje zatim organizam koristi kao energiju za rad.

Unosom ugljikohidrata u tijelo te postupnom razgradnjom do glukoze koja potom dolazi do stanica, u kojima se spomenutim procesima kidanja veza između molekule stvara energija pohranjena u obliku ATP-a koju kasnije organizam iskorištava.

Gušterača

Gušterača je organ koji se nalazi u abdomenu. Ima bitnu ulogu u pretvaranju hrane koju jedemo u energiju za stanice tijela. Gušterača ima dvije glavne funkcije: egzokrinu funkciju koja pomaže u probavi i endokrinu funkciju koja regulira razinu glukoze u krvi. Za kontrolu glukoze u krvi ljudskom organizmu bitna je endokrina funkcija gušterače.

Endokrina komponenta gušterače sastoji se od stanica Langerhansovih otočića koji stvaraju i oslobađaju važne hormone izravno u krvotok. Dva glavna hormona gušterače su inzulin, koji djeluje kao pomagač pri transportu glukoze iz krvi u stanice i glikogen, koji djeluje na podizanje razine glukoze u krvi.

Održavanje odgovarajuće razine glukoze u krvi ključno je za funkcioniranje ključnih organa uključujući mozak, jetru i bubrege zbog čega je gušterača iznimno važna.

Jetra

Jetra je veliki organ koji se nalazi u gornjem dijelu trbuha. Jetra čisti krv i pomaže u probavi lučenjem žuči. Jetra djeluje kao tjelesni rezervoar glukoze i pomaže u održavanju stabilne i konstantne razine šećera u krvi.

Jetra pohranjuje i proizvodi glukozu ovisno o potrebama tijela. Potrebu za pohranjivanjem ili oslobađanjem glukoze prvenstveno signaliziraju hormoni inzulin i glikogen. Tijekom obroka, jetra će skladištiti šećer, odnosno glukozu, kao glikogen za kasnije vrijeme kada je u tijelu zatreba. Visoke razine inzulina i potisnute razine glikogena tijekom obroka potiču skladištenje glukoze kao glikogena. Kada u tijelo ne unosimo hranu, osobito preko noći ili između obroka, tijelo mora proizvoditi vlastiti šećer, stoga jetra opskrbljuje tijelo glukozom pretvarajući glikogen u glukozu u procesu koji se naziva glikogenoliza.

Jetra praćenjem koncentracije različitih hormona pomaže u skladištenju glukoze ili ukoliko tijelu nedostaje glukoze koristi svoje rezerve i pretvara glikogen u glukozu.

Razvoj šećerne bolesti

Glukoza osim što daje tijelu energiju u tijelu može izazvati i pojavu šećerne bolesti. Naime da bi tijelo normalno radilo kao što smo već rekli glukoza mora ući u stanice. Kod šećerne bolesti gušterača ili ne luči dovoljno inzulina, što dovodi do pojave dijabetesa tipa 2, pa sva glukoza koju unesemo u tijelo nema kako ući u stanice i ostaje u krvotoku ili pak gušterača uopće ne luči inzulin, što dovodi do pojave dijabetesa tipa 1, stoga glukoza ne može uopće ući u stanice jer nema transportnog pomagača.

Šećerna bolest se razvija kada gušterača ne proizvodi dovoljno ili uopće ne proizvodi inzulin pa glukoza ostaje u krvi.

Inzulinska rezistencija

Inzulinska rezistencija je pojava kada u organizmu dolazi do oslabljenog djelovanja inzulina. Kako sve rekli inzulin je potreban da bi se velike molekule glukoze mogle iz krvi prenijeti u stanice. Kod inzulinske rezistencije odnosno neučinkovitog djelovanja inzulina, inzulin koji se izluči je nedovoljan da bi se glukoza prenijela u svaku stanicu, stoga gušterača da bi nadomjestila neučinkovito djelovanje pojačava lučenje inzulina i dolazi do hiperinzulinemije.

Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput relativno naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima.

Do inzulinske rezistencije dolazi kada zbog neučinkovitog djelovanja inzulina gušterača pojačava proizvodnju inzulina.

Ketoacidoza

Dijabetička ketoacidoza ozbiljna je komplikacija dijabetesa koja se javlja kada tijelo proizvodi visoke razine krvnih kiselina koje se nazivaju ketoni. Stanje se razvija kada tijelo ne može proizvesti dovoljno inzulina. Kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina, glukoza ne ulazi u stanice i stanice ne dobivaju energiju. Tijelo zbog nedostatka energije počinje razgrađivati masnoće da bi dobilo energiju.

Ovaj proces stvara nakupljanje kiselina u krvotoku zvanih ketoni, što na kraju dovodi do dijabetičke ketoacidoze ako se ne liječi. Simptomi dijabetičke ketoacidoze često se razvijaju brzo, ponekad unutar 24 sata. Simptomi koji se javljaju su; pretjerana žeđ, učestalo mokrenje, mučnina i povračanje, bol u želucu, slabost ili Umor, kratkoća daha, dah s voćnim mirisom i zbunjenost.

Ketoacitoza stanje je u kojem u tijelu nedostaje inzulina te stanice ne dobivaju glukozu zbog čega se tijelo razgrađuje masti što dovodi do nakupljanja ketona u krvi.

Dijagnoza dijabetesa

Dijagnoza dijabetesa može se postaviti na nekoliko jednakovrijednih načina.
Mjerenje glukoza u krvi ujutro natašte, a dijagnoza dijabetesa se postavlja ako je razina glukoze veća od 7 mmol/l. Pacijenta se može uputiti na test opterećenja glukozom. U njemu se mjeri glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina – 75 g glukoze rastopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za 2 sata. U tom testu vrijednost glukoze u krvi nakon 2 sata veća od 11.1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

HbA1c je laboratorijska pretraga koja može procijeniti prosječnu vrijednost glukoze u krvi zadnja 2 do 3 mjeseca. Ako je HbA1c veći od 6.5%, osoba ima šećernu bolest. Ta pretraga može se učiniti u bilo koje doba dana i neovisno o obroku.

Dijagnoza dijabetesa postavlja se nakon što jedan od gore navedenih testova pokaže da je razina glukoze veća od normalne.

Načini testiranja (određivanja) razine GUK

Razina glukoze u krvi može se odrediti različitim uređajima i načinima. Prvi način je korištenje glukometra. Glukometar se koristi tako da se dijabetičar prvo iglom ubode u jagodicu prsta te na posebnu trakicu stavi uzorak krvi, ta se trakica zatim stavlja u glukometar koji zatim pokaže trenutnu koncentraciju glukoze u krvi.

Drugi način mjerenja glukoze u krvi su senzori. Senzor se zabode najčešće na ruku i omogućuje dijabetičaru da prati razinu glukoze kroz dulje vremenske periode, a kada želi vidjeti trenutnu razinu glukoze čitačem pređe preko senzora i pročita trenutnu razinu glukoze u krvi.

Glukoza se određuje posebnim uređajima koji pomažu dijabetičarima očitati razinu glukoze u svako doba bez prevelike muke.

Normalna razina GUK-a

U perinatalnom razdoblju majka opskrbljuje fetus glukozom, a tijekom većeg dijela gestacijskog razdoblja normalna donja granica koncentracije fetalne glukoze je oko 3 mmol/L. Neposredno nakon rođenja, prvih nekoliko sati života u normalnom terminu novorođenče je prikladno za gestacijsku dob, razina glukoze u krvi može se kretati između 1,4 mmol/L i 6,2 mmol/L, ali do oko 72 h starosti razina glukoze u krvi natašte dostiže normalne vrijednosti dojenčadi, djece i odraslih (3,5-5,5 mmol/L). Normalne razine glukoze u krvi održavaju se unutar ovog uskog raspona čimbenicima koji kontroliraju proizvodnju glukoze i korištenje glukoze.

Normalna koncentracija glukoze važna je za održavanje homeostaze. Bitno je da se održava na normalnoj razini kako ne bi došlo do pojava bolesti uzrokovano promjenama u koncentraciji.

Hipoglikemija

Hipoglikemija je pojava u tijelu kada razina glukoze padne prenisko. Uglavnom pogađa osobe s dijabetesom, osobito ako uzimaju inzulin.

Niska razina šećera u krvi može biti opasna ako se ne liječi brzo, ali obično osobe sklone hipoglikemiji same znaju kako si pomoći. Pomoći si mogu da pojedu nešto što u sebi sadrži dosta jednostavnih šećera.

Simptomi niske razine šećera u krvi su; znojenje, osjećaj umora, vrtoglavica, osjećaj gladi, osjećaj drhtanja,ubrzan rad srca. Ako se niska razina šećera u krvi ne liječi, možete dobiti druge simptome, kao što su: slabost, zamagljen vid, zbunjenost ili poteškoće s koncentracijom, neobično ponašanje, nerazgovijetan govor ili nespretnost, napadaji.

Hipoglikemija je vrlo opasno stanje za tijelo jer razina glukoze bude preniska što može dovesti do ozbiljnih posljedica, ako se odmah ne reagira.

Hiperglikemija

Visoki šećer u krvi ili hiperglikemija pogađa osobe koje imaju dijabetes. Nekoliko čimbenika može pridonijeti hiperglikemiji kod osoba s dijabetesom, uključujući izbor hrane i tjelesne aktivnosti, bolest, lijekove koji nisu namijenjeni za dijabetes, ili preskakanje ili neuzimanje dovoljno lijekova za snižavanje glukoze.

Važno je liječiti hiperglikemiju, jer ako se ne liječi, hiperglikemija može postati ozbiljna i dovesti do ozbiljnih komplikacija koje zahtijevaju hitnu pomoć, kao što je dijabetička koma. Dugoročno, trajna hiperglikemija, čak i ako nije teška, može dovesti do komplikacija koje utječu na oči, bubrege, živce i srce. Hiperglikemija ne uzrokuje simptome sve dok vrijednosti glukoze nisu značajno povišene – obično iznad 180 do 200 miligrama po decilitru (mg/dL).

Hiperglikemija je pojava prevelike koncentracije glukoze u krvi koja ukoliko se ne kontrolira može dovesti do ozbiljnih medicinskih stanja i ugroziti život.

Nuspojave neregulirane Guk

Nuspojave neregulirane razine glukoze može imati ozbiljne posljedice po zdravlje. Ako se razina glukoze ne kontrolira redovito ili kroz dulje vrijeme ne bude na normalnoj razini može utjecati na cijeli organizam.

Prevelike ili premale razine glukoze dovode do; oštećenja krvnih žila, do oštećenja dolazi zbog velikog krvnog tlaka i povišene masnoće uzrokovane dijabetesom, bolesti srca ili izazivanje srčanog udara, moždanog udara, oštećenja bubrega i živčanog sustava te oštećenja vidnih organa.

Vrlo je važno pridržavati se smjernica liječenja dijabetesa, redovito obavljati kontrole ako postoji rizik od razvoja dijabetesa kako ne bi došlo do ozbiljnih ugroza po život.

Objava Što je Glukoza? pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Broj se oboljelih, nažalost, svakim danom povećava, a najveći razlog tome je nekvalitetan način života, loša prehrana i manjak tjelesne aktivnosti. To je kronična bolest koja napreduje s vremenom te predstavlja temelj za razvoj nekih drugih teških stanja koja mogu biti smrtonosna.

Jedan od glavnih tipova dijabetesa, uz dijabetes tip 1 i tip 2, je gestacijski dijabetes. Gestacijski dijabetes je bolest koja se kod žena javlja u fazi trudnoće. Trudnoća također može i pogoršati tip dijabetesa.

• Gestacijski dijabets
• Rizik za razvoj gestaciijskog dijabetesa
• Simptomi gestacijskog dijabetsa
• Dijagnoza gestacijskog dijabetsa
• Utjecaj dijabetesa na trudnoću i potencijalne komplikacije
• Liječenje trudnica s dijabetesom

Gestacijski dijabets

Pojam označava pojavu šećerne bolesti odnosno intoleranciju glukoze koja se prvi put otkriva u trudnoći. Najčešće nastaje u drugom tromjesečju trudnoće zbog povišene potrebe za inzulinom i inzulinske rezistencije, odnosno otpornosti stanica na djelovanje inzulina. Posteljica osigurava fetusu potrebne hranjive tvari i njezini hormoni utječu na metabolizam glukoze majke.

Tijekom trudnoće povećava se lučenje inzulina ali i ostalih hormona pa se razvija inzulinska rezistencija kako bi se povećala količina šećera (hrane) za dijete. Ako gušterača majke ne uspijeva kompenzirati veću potrebu za inzulinom, razvija se intolerancija na glukozu i ona je povišena u krvi.

Nažalost kod 3-7% svih trudnoća dolazi do gestacijskog dijabetesa, a učestalost posljednjih godina značajno raste. Kao i kod ranije dijagnosticiranog dijabetesa, i ovaj tip predstavlja opasnost za trudnoću ukoliko se ne kontrolira ili se ne otkrije na vrijeme.

Pravovremeno dijagnosticiranje od iznimne je važnosti jer kontrolom bolesti rizik za razvoj komplikacija u majke i djeteta se znatno snižava.

Rizik za razvoj gestaciijskog dijabetesa

Povećan rizik za gestacijski dijabetes imaju žene koje su:

• su starije od 35 godina
• su pretile
• imaju u obitelji članove s dijabetesom tipa 2
• su prethodno rodile dijete teže od 4 kg
• su imale gestacijski dijabetes u prethodnoj trudnoći
• imaju otprije dijagnozu predijabetesa, odnosno oštećene tolerancije na glukozu
• imaju sindrom policističnih jajnika.

Upravo zbog toga, pregled trudnica i onih žena koje će to tek postati uključuje obavezno mjerenje razine glukoze u krvi.

Simptomi gestacijskog dijabetesa

Gestacijski dijabetes obično ne uzrokuje nikakve simptome. Većina slučajeva se otkriva tek kada se tijekom probira za gestacijski dijabetes testira razina šećera u krvi.

Neke žene mogu razviti simptome ako im razina šećera u krvi postane previsoka (hiperglikemija), kao što su: povećana žeđ, učestalo mokrenje, suha usta i umor.

No neki od ovih simptoma su uobičajeni tijekom trudnoće i nisu nužno znak gestacijskog dijabetesa, stoga su bitni redoviti odlasci ginekologu i redovite kontrole.

Dijagnoza gestacijskog dijabetsa

Povišena razina glukoze u krvi uglavnom se ne osjeća pa je iz tog razloga potrebno redovno učiniti laboratorijske pretrage. U slučaju viših vrijednosti može se osjećati žeđ ili umor te pojačano mokrenje, ali uglavnom simptoma nema. Otkrivanje gestacijskog dijabetesa se vrši mjerenjem razine glukoze u krvi, slično kao i kod ostale populacije. Pri prvoj kontroli potrebno je izmjeriti glukozu natašte, nasumično tijekom dana ili HbA1c.

Ako su vrijednosti:
• natašte veće od 7 mmol/L
• HbA1c veće od 6,5%
• slučajnog nalaza glukoze veće od 11,1 mmol/L,

Postavlja se dijagnoza manifesnog dijabetesa te se tada trudnica prati i tretira kao da boluje od već prije postojećeg dijabetesa. Također provodi se i OGTT (najčešće nakon 24. tjedna trudnoće) test opterećenja glukozom.

Trudnici se prvo izmjeri glukoza natašte, a onda se popije slatka tekućina (75 grama glukoze rastopljene u vodi), nakon čega se mjerenje provodi opet za dva sata.

Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja ako je:
• glukoza natašte bila veća od 7 mmol/L u dva mjerenja
• glukoza u krvi u bilo koje vrijeme u danu veća od 11,1 mmol/L
• u OGTT-u nakon 2 sata glukoza u krvi veća od 11,1 mmol/L.

Vrijednosti glukoze mogu biti i nešto veće od normalnih, a da ne zadovoljavaju kriterije potrebne za dijagnozu šećerne bolesti – između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7,8 i 11,1 mmol/L nakon dva sata u OGTT-u. Tada se postavlja dijagnoza predijabetesa ili poremećene tolerancije glukoze. Te se osobe moraju redovito kontrolirati jer to stanje može s vremenom prijeći u dijabetes.

Osim navedenih testova, može se mjeriti i razina glikoliziranog hemoglobina (HbA1c) u krvi, odnosno hemoglobina na koji je vezan šećer (glukoza).

Što je razina glukoze u krvi u proteklih nekoliko tjedana bila veća, to će i razina glikoliziranog hemoglobina biti veća. To mjerenje pokazuje razinu hiperglikemije u proteklih nekoliko mjeseci. HbA1c veći od 6,5% definitivno ukazuje na dijabetes, 5,7-6,4% na predijabetes, a razina između 4 i 5,6% je normalna.

Vrlo je važno praćenje simptoma i pravovremena dijagnoza kako ne bi bilo posljedica na zdravlje majke i fetusa.

Utjecaj dijabetesa na trudnoću i potencijalne komplikacije

Pacijentice koje od prije imaju postavljenu dijagnozu dijabetesa jako je bitno planirati trudnoću u onim trenutcima kad im je razina glukoze u krvi pod kontrolom zadnjih nekoliko mjeseci, jer je u trudnoći povećana potreba za inzulinom zbog prisutnosti drugih trudničkih hormona te se zbog toga proizvodnja inzulina poveća oko četiri puta.

Šećerna bolest u trudnoći povećava rizik za smrtnost i majke i djeteta. Loše kontrolirani dijabetes tijekom trudnoće, osobito u prvom tromjesečju kada se stvaraju osnove za djetetove organe, značajno povećava rizik za nastanak urođenih malformacija kod djeteta.

Najčešće abnormalnosti zahvaćaju razvoja srca i krvnih žila te središnjeg živčanog sustava, koje često mogu biti smrtonosne. Također šećerna bolest može dovesti do fetalne makrosomije – porođajne težine fetusa veće od 4 kilograma, što povećava vjerojatnost završetka trudnoće carskim rezom ili veći rizik za komplikacije tokom vaginalnog poroda.

Komplikacije koje su potencijalne kod trudnica:

• kronična hipertenzija (trajno povišen krvni tlak)
• preeklampsija (stanje koje uključuje povišen krvni tlak i prisutnost proteina u mokraći, pojave konvulzija i po život opasnog stanja)
• dijabetička retinopatija (poremećaji vida)
• dijabetička nefropatija (poremećaj rada bubrega)
• dijabetička neuropatija (poremećaji živčanog sustava)
• povećana učestalost raznih infekcija (respiratornih, mokraćnih)
• poremećaji rada štitnjače.

Sve te komplikacije mogu štetno djelovati na razvoj trudnoće te predstavljati opasnost za majku i dijete.

Liječenje trudnica s dijabetesom

Liječenje se temelji na zdravoj i raznovrsnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi i kontroli tjelesne težine. Osnovno liječenje je dijeta – trudnice koje miruju trebaju oko 1800 kcal na dan, a one koje rade oko 2100 kcal na dan.

Zdrava prehrana uključuje:
• raznovrsnu hranu – mnogo voća i povrća, žitarica, cjelovitog brašna, riže
• izbjegavanje hrane i pića s visokim udjelom šećera
• izbjegavanje premasne hrane
• redovite obroke uz manje međuobroke.

Također, jako je važna umjerena tjelesna aktivnost, a najbolja opcija su svakodnevne šetnje. Osim toga, lagano i umjereno vježbanje u trudnoći je dopušteno i preporučljivo.
Važno je i redovito ići na ginekološke preglede na kojima će se pratiti razvoj vas i vašeg djeteta te provoditi mjerenja šećera u krvi. Vi i sami kod kuće možete izmjeriti razinu glukoze u krvi posebnim aparatićem za to namijenjenim, ali je svakako važno konzultirati se s liječnikom o svakom neobičnom rezultatu i eventualnoj promjeni terapije.

Ukoliko se dijabetes ne uspije kontrolirati na taj način, uvode se injekcije inzulina koje je potrebno primjenjivati do kraja trudnoće. Gestacijski dijabetes najčešće nestaje nakon poroda, ali je u tih žena povećan rizik za razvoj dijabetesa, najčešće tipa 2. Upravo zbog toga, šest tjedana nakon poroda provjerava se razina glukoze u krvi OGTT-om. U budućim trudnoćama, već u ranoj trudnoći treba učiniti OGTT, jer te žene nose rizik od ponovne pojave gestacijskog dijabetesa.

Da gestacijski dijabetes ne bi imao posljedica za trudnicu i fetus važna je redovita tjelesna aktivnost i pravilna prehrana.

Objava Dijabetes u trudnoći pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Najčešći oblik dijabetesa koji se pojavljuje kod djece je dijabetes tipa 1, on se kod djece najčešće pojavljuje između 4-6 i 10-14 godine. Tip 1 je autoimuna bolest odnosno do pojave bolesti dolazi jer djetetov imunološki sustav iz dosad nepoznatog razloga ubija beta stanice njegove gušterače zbog čega ne dolazi do proizvodnje inzulina.

Dijabetes tipa 2 obično nije karakterističan za dječju populaciju, iako brojke zadnjih dva desetljeća ukazuju na povećanu pojavu tog tipa u djece. Naime do pojave tipa 2 dijabetesa dolazi ukoliko gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili ga djetetovo tijelo ne koristi učinkovito. Uzrok pojave dijabetesa tipa 2 još uvijek je nepoznat, međutim pretpostavlja se da se brojke djece s dijabetesom tipa 2 povećavaju zbog novog stila života kojeg karakterizira loša ishrana i sve veći broj djece s problemom pretilosti te fizička neaktivnost.

• Učestalost dijabetesa kod djece
• Razlozi većeg broja mladih dijabetičara
• Simptomi dijabetesa kod djece
• Liječenje dijabetesa kod djece
• Prehrana i tjelovježba
• Uloga roditelja u regulaciji
• Libre senzori i CMG uređaji
• Korisni savjeti

Učestalost dijabetesa kod djece

Tip jedan dijabetesa je najčešći tip koji se dijagnosticira djeci i na njega otpada 90 % svih slučajeva šećerne bolesti kod djece. Među mladima do 19 godina ili mlađim, 4958 od 3,35 milijuna imalo je dijabetes tipa 1 2001. godine, 6672 od 3,46 milijuna imalo je dijabetes tipa 1 2009. godine, a 7759 od 3,61 milijuna imalo je dijabetes tipa 1 2017. godine prema podatcima američkog istraživanja o pojavi dijabetesa od 2001 do 2017. godine.

U Hrvatskoj se pak svake godine od tip 1 oboli 130 djece i adolescenata. Učestalost dijabetesa tipa 1 se još uvijek povećava jer se on pojavljuje kao autoimuna bolest koja je često pojavljuje kod djece ukoliko netko u obitelji već ima tip 1, zbog čega neki stručnjaci smatraju da se broj djece s dijabetesom povećava jer je moguće da imaju genetsku predispoziciju za razvoj dijabetesa uz vanjske čimbenike.

Za razliku od tipa 1 za tip dva dijabetesa karakteristična je pojava samo u odraslih ljudi, međutim tendencije zadnjih 20 godina govore o povećanju razvoja dijabetesa tipa 2 i kod djece. Među onima u dobi od 10 do 19 godina, 588 od 1,73 milijuna imalo je dijabetes tipa 2 2001. godine, 814 od 1,85 milijuna imalo je dijabetes tipa 2 2009. godine, a 1230 od 1,85 milijuna imalo je dijabetes tipa 2 u 2017 godine. Sve učestalija dijagnoza ovog tipa dijabetesa kod djece vezuje se sa promjenom načina života i povećanjem pretilosti u djece.

Kod djece se najčešće razvija dijabetes tipa 1 kao autoimuna bolest za koju se još uvijek ne zna uzrok, dok se posljednjih godina povećava i broj djece za dijabetesom tip dva zbog povećane populacije djece s problemom pretilosti.

Razlozi većeg broja mladih dijabetičara

Razlozi sve većeg broja mladih dijabetičara i tipa 1 i tipa 2 povezuje se novim životnim stilom. Naime iako se pretpostavlja da dijabetes tipa 1 ima genetsku predispoziciju važnu ulogu kao i za dijabetes tipa dva imaju način života djece u moderno doba. Novi životni stil kod djece uključuje sjedilački način života, nezdravu prehrana, fizičku neaktivnost te povećanje stresa kojeg uzrokuje ubrzani način života. Upravo takav način života dovodi do sve većeg broja mladih dijabetičara.

Djeca zbog loše prehrane, sjedilačkog načina života i fizičke ne aktivnosti često postaju pretila. Upravo je pretilost jedan od glavnih razloga pojave dijabetesa u djece. U tijelu djece se pojavljuje prevelika koncentracija glukoze, dok tijelo ne proizvodi dovoljnu količinu inzulina potrebnu za normalno funkcioniranje prijenosa glukoze.

Razlog sve većeg broja mladih dijabetičara je u novom načinu života obilježenog nezdravom prehranom, fizičkom ne aktivnošću te pretilosti.

Simptomi dijabetesa kod djece

Simptomi dijabetesa kod djece najčešće se očituju kao i kod odraslih. Simptome za pojedini tip navest ćemo u tablici.

Glavni simptomi po kojima ćete prepoznati dijabetesa kod djece su ekstremna glad, žeđ, gubitak težine te pojava slabosti i umora.

Liječenje dijabetesa kod djece

Djeca dijagnosticirana s dijabetesom tipa 1 liječe se terapijom inzulina odnosno svoju koncentraciju glukoze u krvi kontroliraju svakodnevnim inzulinskim injekcijama. Inzulinskom injekcijom ili inzulinskom pumpom u tijelo unose količinu inzulina koja im nedostaje.

Uz to liječenje djece s dijabetesom tipa 1 uključuje i zdravu prehranu, redovitu tjelovježbu te redovitu kontrolu glukoze u krvi i urinu.

Liječenje dijabetesa tipa 2 ovisi o simptomima, godinama i općem zdravlju djeteta, ali najčešće ne zahtjeva inzulinsku terapiju već se liječenjem pokušava koncentraciju glukoze zadržati u granicama normale. Da bi se koncentracija glukoze zadržala na normalnoj bitno je da dijete ima zdravu prehranu, mršavljenje ukoliko je dijete pretilo, redovitu tjelovježbu, održava higijenu, redovita kontrola glukoze u krvi i urinu te ukoliko je djetetovo stanje ozbiljno u liječenje treba uključiti i inzulinsku terapiju.

Liječenje dijabetesa ovisno i tipu o kojem se radi uključuje korištenje inzulina te promjenu prehrane i učestaliju tjelesnu aktivnost.

Prehrana i tjelovježba

Uz korištenje inzulina jedna od najvažnijih stvari u liječenju dijabetesa su prehrana i redovita fizička aktivnost. Stoga nakon što se djetetu dijagnosticira dijabetes važno je da se promjeni njegova ishrana. Važno je da dijete jede redovito i to svih pet obroka dnevno, da je u svom meniju ima raznovrsnu hranu ali u manjim količinama.

Određena hrana koju dijete konzumira može utjecati direktno na povećanu koncentraciju glukoze u krvi, dok neka utječe indirektno. Iz tog je razloga važno znato koja hrana kako utječe kako bi se djetetu osigurala najbolja ishrana. Hrana koja direktno utječe na razinu glukoze najčešće je ona koja sadrži dosta ugljikohidrata, a to su voće, pekarski proizvodi, mlijeko i jogurt, škrobno povrće poput rajčice i kukuruza.

Stoga je važno da dijete unosi takvu hranu u određenim mjerama. Ona hrana koja indirektno utječe na razinu glukoze u krvi su proteini i masti, primjer takve hrane su; meso, jaja, maslac i ulje. Iako ova hrana nije bogata ugljikohidratima može sadržavati šećerni alkohol koji ona indirektno utječe na razinu glukoze.

Mladi dijabetičari svakako ne bi trebali u potpunosti izbjegavati takvu hranu, ali moraju paziti na količine koje unose. Stoga se u dijabetičkoj prehrani djece liječnici često predlažu zamjenu određenih namirnica s istom energetskom vrijednosti, ali manjom koncentracijom ugljikohidrata.

Alternativne zamjene predstavit ćemo u tablici u nastavku.

Drugi bitan čimbenik je i redovita tjelovježba kao vrlo dobar pomagač u regulaciji koncentracije glukoze. Prvenstveno tjelesnom aktivnošću djetetovo tijelo učinkovitije će koristiti inzulin, stoga se smanjuje potreba da ga dijete unosi inzulinskom injekcijom ili pumpom, dok će se u isto vrijeme smanjiti i koncentracija glukoze koju će tijelo iskoristiti kao energiju za rad.

Osim što tjelovježba direktno utječe na razinu glukoze i potrebe za inzulinom u krvi, tjelovježbom se dijete oslobađa stresa, utječe na razinu lošeg kolesterola te smanjuje krvi tlak. Na taj način tjelovježba smanjuje mogućnosti nastanka dodatnih medicinskih stanja uzrokovanih dijabetesom.

Djeci se preporuča svakodnevna aktivnost od oko sat vremena i to srednjeg intenziteta bilo kojeg sporta. Važno je da dijete redovno prije i poslije vježbe provjeri razinu glukoze i ako je ona niža od 6 mmol/l pojede određenu količinu hrane s ugljikohidratima kako tijekom treninga ne bi došlo do hipoglikemije.

Promjena prehrane i uzimanje određenih količina hrane te alternativne zamjene za hranu koja ima direktan utjecaj na razinu glukoze popraćeno uz svakodnevnu tjelovježbu može utjecati na smanjenje potrebe za inzulinskom terapijom te učinkovitijim djelovanjem inzulina u tijelu.

Uloga roditelja u regulaciji

U regulaciji dijabetesa kod djece roditelji imaju glavnu ulogu pogotovo kod mlađe djece. Naime nakon dijagnoze kod djece koja još uvijek nisu samostalna, ali i kod onih koji su malo samostalniji važno je da roditelj kontrolira razinu glukoze u krvi, kontrolira hranu koju dijete konzumira te kontrolira unos inzulina.

Prethodno navedene obveze ključne su uloge roditelja u regulaciji razine glukoze kod djece jer djeca kao mala, ali i oni stariji često isprva ne prihvate bolest i ne znaju se nositi s njom. Stoga je bitno da je roditelj taj koji će djetetu pružiti podršku i dijete učiniti svjesnim njegove bolesti te ga postepeno uz njihovo pomoć učiti kako izmjeriti razinu glukoze u krvi, kako pravilo zabosti inzulinsku injekciju i koju hranu smije konzumirati, a koju ne. Na taj način roditelji pomažu svojoj djeci prvenstveno u kontroli bolesti, ali u konačnici dijete postaje svjesno svoje bolesti i nauči kako je kontrolirati sam.

Kako bi bili uspješni u kontroli dijabetesa kod djece, roditelji moraju uskladiti interese s djecom te skupa s njima izvršavati obveze vezane uz njihovu bolest.

Libre senzori i CMG uređaji

CGM, „Continuous Glucosae Monitoring“ znači neprekinuto i automatsko mjerenje i bilježenje razine glukoze tijekom 24 sata. CGM uređaju daju nam mogućnost da pratimo razinu glukoze u bilo kojem trenutku u danu ili pak pratimo razinu u određenim intervalima (tjedan, mjesec). Takvim praćenjem možemo utvrditi kako se mijenja djetetova razina glukoze u krvi ovisno o hrani koju je pojeo ili tjelesnoj aktivnošću koju je vršio.

Mogućnost takvog praćenja reagiranja djetetovog tijela na određene aktivnosti omogućuje njemu i roditeljima da pravovremeno prilagode inzulinsku terapiju. Zdravstvene tehnologije koje omogućuju CGM uključuju medicinske proizvode za kontinurano praćenje glukoze u stvarnom vremenu (engl. real-time CGM, rtCGM) te medicinske proizvode za tzv. “flash” praćenje glukoze odnosno praćenje glukoze skeniranjem senzora pomoću čitača (engl. Flash Glucose Monitoring, FGM).

Libre senzori i čitači su uređaji za mjerenje razine glukoze u krvi. Uređaj se sastoji od senzora koji se stavlja na dijete te čitača koji skenira senzor i očitava razinu glukoze u krvi. Libre uređaji prikladni su za djecu jer za razliku od klasičnog mjerenja glukoze, ubodom u jagodicu prsta par puta dnevno, libre senzor postavlja se jednom u 14 dana na gornji dio ruke. Tako dijete u svakom trenutku bezbolno može uz pomoć čitača očitati razinu glukoze u krvi.

Korištenjem CGM uređaja i libre senzora dijete se oslobađa svakodnevnih uboda u jagodicu prsta te dobiva mogućnost praćenja razine glukoze cijeli dan.

Korisni savjeti

• Prepoznati i pratiti simptome koju ukazuju na dijabetes kod djeteta
• Poznavati način na koji se mjeri glukoza u krvi
• Poznavati način kako se daje inzulinska terapija
• Slaganje pravilne prehrane
• Uključenje u fizičke aktivnosti
• Učenje djece kako da sami izmjere razinu glukoze i izmjere inzulin

Objava Dijabetes kod djece pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

U osnovi postoje dva povezana problema kod dijabetesa tipa 2. Naime, gušterača ne stvara dovoljno inzulina, hormona koji regulira transport šećera u stanice, a one slabo reagiraju na inzulin, što znači da je potrebna snižena konzumacija šećera.

Dijabetes tipa 2 prije se nazivao dijabetesom kod odraslih, međutim dijabetes tipa 1 i tipa 2 mogu se razviti i u dojenačkoj dobi ili zrelosti. Dijabetes tipa 2 češći je u starijih osoba, ali povećanje broja pretilih mladih dovelo je do njegova porasta kod mlađih osoba.

Naime, dijabetes tipa 2 nema lijeka, iako smanjenje tjelesne težine, zdrava prehrana i tjelovježba mogu pomoći u upravljanju bolešću. Ako hrana i tjelovježba nisu dovoljni za održavanje šećera u krvi pod kontrolom, možda će biti potrebno koristiti lijekove za dijabetes ili terapiju inzulinom.

• Simptomi dijabetesa tipa 2
• Koji su sve uzročnici dijabetesa tipa 2?
• Kako se dijabetes tipa 2 dijagnosticira?
• Na koje se sve načine dijabetes tipa 2 može liječiti?
• Moguće komplikacije koje se razvijaju kod osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2
• Život s dijabetesom tipa 2

Simptomi dijabetesa tipa 2

Simptomi dijabetesa tipa 2 mogu biti toliko suptilni da ostaju neprimijećeni. Otprilike 8 milijuna ljudi je zaraženo, ali nisu svjesni toga.

Među simptomima su:

• Izražena žeđ
• Česta potreba za mokrenjem
• Maglovit vid
• Razdražljivost i umor
• Utrnulost ili trnci u rukama ili stopalima
• Rane koje ne zacjeljuju
• Ponavljajuće gljivične infekcije
• Izražena glad
• Nagli gubitak težine

Također, bilo bi dobro da se posavjetujte sa svojim liječnikom ako osjetite taman osip oko vrata ili pazuha. Oni su poznati kao acanthosis nigricans i mogu ukazivati na to da vaše tijelo postaje otporno na inzulin.

Koji su sve uzročnici dijabetesa tipa 2?

Osobe s dijabetesom tipa 2 proizvode inzulin, ali njegove stanice ga ne koriste najbolje kako bi mogle. U početku, gušterača proizvodi više inzulina u pokušaju da unese glukozu u tjelesne stanice. Ali to se ne može održati zauvijek, a umjesto toga se glukoza nakuplja u krvi.

Dijabetes tipa 2 obično je uzrokovan kombinacijom čimbenika. Oni mogu uključivati:

1. Geni: znanstvenici su otkrili nekoliko dijelova DNK koji utječu na to kako ljudsko tijelo proizvodi inzulin.
2. Višak kilograma: prekomjerna tjelesna težina ili pretilost mogu dovesti do inzulinske rezistencije, osobito ako osoba svoju dodatnu težinu nosi oko središnjeg dijela tijela.
3. Metabolički sindrom: inzulinska rezistencija često je povezana s brojnim bolestima, uključujući prekomjerni šećer u krvi, višak masnoće oko struka, visoki krvni tlak i visok kolesterol i trigliceride.
4. Jetra proizvodi prekomjernu količinu glukoze: kada šećer u krvi padne, jetra proizvodi i izlučuje glukozu. Kada jedemo, šećer u krvi raste, a jetra normalno usporava i pohranjuje glukozu za kasniju upotrebu. Međutim, jetra nekih ljudi ne. Oni nastavljaju proizvoditi šećer.
5. Stanice „ne komuniciraju“ dobro: stanice mogu odašiljati netočne signale ili ne prepoznaju poruke. Dijabetes se može razviti kada ti problemi narušavaju način na koji stanice proizvode i koriste inzulin ili glukozu.
6. Beta stanice su slomljene: kada stanice koje proizvode inzulin otpuštaju pogrešnu količinu inzulina u pogrešno vrijeme, razina šećera u krvi pada. Visoke razine šećera u krvi također mogu naštetiti tim stanicama.

Puno je uzročnika dijabetesa tipa 2 koji su rezultat načina našeg života i na njih bi trebalo utjecati kako bi se u startu sam njegov nastanak spriječio. Ipak, kada su u pitanju ljudski geni i organizam tada nemamo kontrolu i važno je prepoznati simptome na vrijeme zbog što bržeg liječenja.

Kako se dijabetes tipa 2 dijagnosticira?

Dijabetes tipa 2 se može dijagnosticirati na različite načine. Testiranje bi se trebalo odvijati u medicinskom okruženju (kao što je liječnička ordinacija ili laboratorij). Ako je razina šećera u krvi stvarno visoka ili ako uz jedan pozitivan test postoje i tradicionalni simptomi visokog šećera u krvi, liječnik možda neće zahtijevati drugi test za dijagnosticiranje dijabetesa.
Dijabetes tipa 2 se često otkriva nakon testiranja krvi ili urina na nešto drugo. Ako se pojave simptomi dijabetesa, treba se obratiti liječniku.

Da bi se utvrdio dijabetes tipa 2, obično se moraju proći sljedeći koraci:

1. Posavjetovati se sa svojim liječnikom o simptomima.
2. Liječnik će pregledati urin i zakazati analizu krvi kako bi odredio razinu šećera u krvi. Obično je potrebno 1 do 2 dana da se rezultati vrate.
3. Ako osoba ima dijabetes, liječnik će objasniti nalaze testova i što će se dalje dogoditi.

Test glikiranog hemoglobina (A1C) obično se koristi za identifikaciju dijabetesa tipa 2. Ovaj test krvi određuje prosječnu razinu šećera u krvi u posljednja dva do tri mjeseca.

Sljedeće je kako se tumače rezultati:

• Normalno je manje od 5,7 posto.
• Predijabetes pogađa 5,7 do 6,4 posto stanovništva.
• Dijabetes je indiciran rezultatom od 6,5 posto ili više na dva različita testa.

Ako A1C test nije dostupan ili ako postoje određeni čimbenici koji ga ometaju, liječnik može koristiti sljedeće testove za dijagnosticiranje dijabetesa:

Nasumično ispitivanje šećera u krvi: uzorak krvi će biti uzet nasumično i potvrđen ponovljenim testovima. Koncentracija šećera u krvi mjeri se u miligramima po decilitru (mg/dL) ili milimolima po litri (mmol/L). Nasumična razina šećera u krvi od 200 mg/dL (11,1 mmol/L) ili više, bez obzira na to kada je osoba zadnji put jela, implicira dijabetes, posebno kada je u kombinaciji s bilo kojim od znakova i simptoma dijabetesa, kao što su učestalo mokrenje i jaka žeđ.

Ispitivanje razine šećera u krvi natašte: nakon gladovanja tijekom noći, uzet će se uzorak krvi. Razine šećera u krvi natašte manje od 100 mg/dL (5,6 mmol/L) smatraju se normalnim. Predijabetes se definira kao razina šećera u krvi natašte u rasponu od 100 do 125 mg/dL (5,6 do 6,9 mmol/L). Ako je 126 mg/dL (7 mmol/L) ili više na dva odvojena testa, osoba ima dijabetes.

Test za oralnu toleranciju glukoze: osim tijekom trudnoće, ovaj test se obično manje koristi od ostalih. Potrebno je postiti preko noći prije nego što se popije slatki napitak u liječničkoj ordinaciji. Razina šećera u krvi provjerava se u sljedeća dva sata.

Screening: američko udruženje za dijabetes savjetuje rutinski probir dijabetesa tipa 2 s dijagnostičkim testiranjem kod svih osoba starijih od 45 godina, kao i u sljedećim skupinama:

1. Osobe mlađe od 45 godina koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu ili su pretile i imaju jedan ili više čimbenika rizika za dijabetes
2. Žene koje su imale gestacijski dijabetes
3. Osobe kojima je dijagnosticiran predijabetes
4. Prekomjerna tjelesna težina kod odraslih ili pretila djeca s obiteljskom poviješću dijabetesa tipa 2 ili drugim čimbenicima rizika

Mnogobrojni su načini na koje se danas može dijagnosticirati dijabetes tipa 2 zbog čega se ne bi smjelo riskirati s odgodom testiranja jer se na taj način može brzo i djelotvorno djelovati u borbi s njegovim mogućim lošim čimbenicima na ljudski život.

Na koje se sve načine dijabetes tipa 2 može liječiti?

Dijabetes tipa 2 liječi se kombinacijom modifikacija načina života i lijekova.

Promjena životnih navika

Ponekad je moguće postići željenu razinu šećera u krvi samo hranom i tjelovježbom.
Gubitak težine: gubitak viška kilograma može pomoći. Iako je smanjenje od 5% tjelesne težine korisno, čini se da je optimalno smanjiti barem 7% i zadržati ga. To ukazuje da bi pad od otprilike 5 do 6 kilograma mogao utjecati na razinu šećera u krvi kod nekoga tko teži oko 80 kilograma. Također, smanjenje tjelesne težine može se činiti zastrašujućim, ali upravljanje porcijama i jedenje zdravih obroka odličan je početak.

Važna je dobra prehrana: ne postoji posebna prehrana za osobe s dijabetesom tipa 2. Ovlašteni dijetetičar može pacijenta naučiti o ugljikohidratima i pomoći mu u izradi plana prehrane koji možete slijediti.

Međutim, važno je obratiti pozornost na:

• Konzumiranje manje kalorija
• Smanjeni unos rafiniranih ugljikohidrata, osobito slatkiša
• Uključivanje više povrća i voća u prehranu
• Povećanje unosa vlakana

Vježbanje: svaki dan potrebno je osigurati 30 do 60 minuta tjelesne aktivnosti. Može se hodati, voziti biciklom, plivati ili raditi bilo što drugo što ubrzava otkucaje srca. To se može kombinirati i s vježbama snage, poput joge ili dizanja utega.

Pripaziti na razinu šećera u krvi: ovisno o terapiji, osobito ako ona uključuje inzulin, liječnik će savjetovati kada i koliko često je potrebno mjeriti razinu šećera u krvi.
Korištenje lijekova

Ako samo promjene u načinu života nisu dovoljne da dovedu do željene razine šećera u krvi, biti će potrebno uzimati lijekove.

Među najčešćima su:
Metformin (Fortamet, Glucophage, Glumetza, Riomet) – Ovo je prvi lijek koji se obično koristi za liječenje dijabetesa tipa 2. Smanjuje količinu glukoze koju proizvodi jetra i poboljšava odgovor tijela na proizvedeni inzulin.
Sulfonilureje – Ova klasa lijeka pospješuje proizvodnju inzulina u tijelu. Među njima su glimepirid (Amaryl), glipizid (Glucotrol, Metaglip) i gliburid (DiaBeta, Micronase).
Meglitinidi – Oni pomažu tijelu u proizvodnji više inzulina i djeluju brže od sulfonilurea. Mogu se propisati nateglinid (Starlix) ili repaglinid (Prandin).
Tiazolidindioni – Oni, poput metformina, povećavaju osjetljivost na inzulin. Možda će biti propisan pioglitazon (Actos) ili rosiglitazon (Avandia). Oni, međutim, povećavaju rizik od srčanih problema, tako da obično nisu prvi izbor za terapiju.
Inhibitori DPP-4 – Ovi lijekovi, linagliptin (Tradjenta), saksagliptin (Onglyza) i sitagliptin (Januvia), mogu smanjiti razinu šećera u krvi, ali mogu izazvati nelagodu u zglobovima i upalu gušterače.
Agonisti GLP-1 receptora – Ovi lijekovi se daju kroz iglu kako bi odgodili probavu i smanjili razinu šećera u krvi. Eksenatid (Byetta, Bydureon), liraglutid (Victoza) i semaglutid su tri od najčešće korištenih (Ozempic).
Inhibitori SGLT2 – Oni pomažu bubrezima u filtriranju više glukoze. Mogu se prepisati kanagliflozin (Invokana), dapagliflozin (Farxiga) ili empagliflozin (Jardiance). Također se pokazalo da empagliflozin smanjuje rizik od hospitalizacije ili smrti zbog zatajenja srca.
Inzulin – Dugotrajne injekcije, kao što je inzulin detemir (Levemir) ili inzulin glargin, mogu se davati noću (Lantus).

Čak i ako se promijeni način života i uzimaju lijekovi kako je propisano, razina šećera u krvi može se s vremenom pogoršati. To ne znači da se učinilo nešto loše. Dijabetes napreduje, a mnogim pacijentima na kraju je potrebno više od jednog lijeka. Tada slijedi kombinirano liječenje odnosi se na korištenje više od jednog lijeka za kontrolu dijabetesa tipa 2.

Pacijent bi s liječnikom trebao surađivati kako bi se odredila optimalna kombinacija za njega. Obično se nastavlja uzimati metformin u kombinaciji s nečim drugim.

Moguće komplikacije koje se razvijaju kod osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2

Dijabetes tipa 2 utječe na nekoliko glavnih organa, uključujući srce, krvne žile, živce, oči i bubrege. Nadalje, čimbenici rizika za dijabetes su čimbenici rizika za druge velike kronične bolesti. Liječenje dijabetesa i kontrola šećera u krvi mogu smanjiti rizik od ovih posljedica ili popratnih bolesti (komorbiditeta).

Posljedice dijabetesa i uobičajene komorbiditete uključuju:

Život s dijabetesom tipa 2

Dijabetes tipa 2 može izazvati niz problema u svakodnevnom načinu života, ali liječnici i okolina su uvijek tu da pomognu.
Dijabetes tipa 2, kao što je ranije spomenuto u tekstu, također je povezan s drugim zdravstvenim problemima kojih je važno biti svjestan. Dobar način za kontroliranje dijabetesa je dobra edukacija o tome što i kako činiti da se njegov utjecaj na ljudsku svakodnevicu umanji.

Danas je tu i tehnologija koja čovjeku pomaže da na vrijeme uzima terapiju, vrlo točno zna svoju razinu šećera u krvi, tj. da aktivno može pratiti svoje stanje i u skladu s njim reagirati. Naravno, vrlo je važno surađivati s liječnicima i redovito kontrolirati uspješnost svoje terapije.

Nadalje, budući da su preporučeni zdrava prehrana i fizička aktivnost, uvijek je dobro imati društvo koje će biti podrška i poticaj. Tako su zajedničke šetnje i ostale fizičke aktivnosti puno zabavnije i lakše, a zdravija ishrana može biti zajednički izazov i prilika za učenje i otkrivanje novih namirnica i zdravih jela.

Osim potpore tehnologije, medicine i okoline, bitno je biti potpora samome sebi. Dakle, brinuti o sebi, sebe i svoje zdravlje staviti na prvo mjesto kako bi dijabetes što manje utjecao na svakodnevicu i kvalitetu života ili ugrožavao život.

Objava Dijabetes tip 2 pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.

Dijabetes tipa 1 može biti uzrokovan iz različitih razloga, uključujući genetiku i neke viruse. Iako se on često očituje u dojenačkoj dobi ili adolescenciji, može se manifestirati i u odrasloj dobi. Ipak, rjeđi je od dijabetesa tipa 2; Oko 5-10% osoba s dijabetesom ima tip 1. Nažalost, unatoč stalnim istraživanjima, ne postoji liječenje dijabetesa tipa 1. Kako bi se izbjegli problemi, liječenje naglašava kontrolu razine šećera u krvi inzulinom, hranom i promjenama načina života.

• Koji su simptomi dijabetesa tipa 1?
• Koji su uzročnici dijabetesa tipa 1?
• Kako se dijagnosticira tip 1?
• Liječenje dijabetesa tipa 1
• Vježba i prehrana osoba s dijabetesom tipa 1
• Moguće komplikacije kao posljedica dijabetesa tipa 1
• Svakodnevica s dijabetesom tipa 1

Koji su simptomi dijabetesa tipa 1?

Simptomi i pokazatelji dijabetesa tipa 1 mogu se naglo pojaviti i uključivati:

• Pojačanu žeđ
• Učestalu potrebu za mokrenjem
• Mokrenje u snu kod male djece koja dotad to nisu činila
• Ekstremnu glad
• Nenamjeran gubitak težine
• Iritaciju i druge promjene raspoloženja
• Slabost i umor
• Oštećenje vida

Simptomi dijabetesa tipa 1 možda se neće vidjeti mjesecima ili godinama. Oni se mogu pojaviti za samo nekoliko tjedana ili mjeseci, a kada se pojave, mogu biti ozbiljni.
Neki simptomi dijabetesa tipa 1 slični su simptomima drugih medicinskih bolesti. Zato je bolje ne nagađati, nego ako postoji sumnja da osoba ima dijabetes tipa 1, posavjetovati se sa svojim liječnikom i provjeriti razinu šećera u krvi. Dijabetes, ako se ne liječi, može uzrokovati značajne, čak i smrtonosne zdravstvene probleme.

Posavjetujte se s liječnikom ako vi ili vaše dijete uočite bilo koji od gore spomenutih znakova i simptoma.

Koji su uzročnici dijabetesa tipa 1?

Pretpostavlja se da je autoimuni odgovor etiologija dijabetesa tipa 1 (tijelo napada samo sebe greškom). Ovaj odgovor oštećuje beta stanice gušterače, koje proizvode inzulin. To može potrajati mjesecima ili godinama prije nego se razviju bilo kakvi simptomi.
Određeni geni (osobine koje se prenose s roditelja na dijete) čine određene osobe podložnijim obolijevanju od dijabetesa tipa 1. Iako nose gene, mnogi od njih neće razviti dijabetes tipa 1.

Virus ili drugi okidač iz okoliša mogu potencijalno igrati ulogu u razvoju dijabetesa tipa 1. Naime, on nije uzrokovan dijetom ili izborom načina života.

Nažalost, dijabetes tipa 1 nije nešto što se može spriječiti i zato je bitno što ranije ga otkriti i tretirati kako bi što manje utjecao na svakodnevni život pojedinca, ali i kako ne bi isprovocirao još neke dodatne komplikacije.

Kako se dijagnosticira tip 1?

Jednostavan test krvi će otkriti ima li osoba dijabetes ili ne. Najsigurnije je to učiniti u klinici ili ordinaciji. Na ovaj način rezultati će biti sigurni i točni.
Među dijagnostičkim testovima su:

A1C (glikirani hemoglobin) test: ovaj test krvi određuje prosječnu razinu šećera u krvi u posljednja dva do tri mjeseca. Izračunava udio šećera u krvi vezanog za protein koji nosi kisik u crvenim krvnim stanicama (hemoglobin). Što više hemoglobina povezanog sa šećerom osoba ima, to je veća razina šećera u krvi. Dijabetes se dijagnosticira kada je rezultat A1C 6,5 posto ili veći na dva različita testa.

Ako A1C test nije dostupan ili ako osoba ima specifične čimbenike koji bi mogli uzrokovati da A1C test bude pogrešan, kao što je trudnoća ili rijetka vrsta hemoglobina (varijacija hemoglobina), onda liječnik može izvršiti jedan od sljedećih testova:
Nasumično ispitivanje šećera u krvi: uzorak krvi će biti uzet nasumično i potvrđen ponovljenim testovima. Koncentracija šećera u krvi mjeri se u miligramima po decilitru (mg/dL) ili milimolima po litri (mmol/L). Nasumična razina šećera u krvi od 200 mg/dL (11,1 mmol/L) ili više, bez obzira na to kada je osoba zadnji put jela, implicira dijabetes, posebno kada je u kombinaciji s bilo kojim od znakova i simptoma dijabetesa, kao što su učestalo mokrenje i jaka žeđ.

Ispitivanje razine šećera u krvi natašte: nakon gladovanja tijekom noći, uzet će se uzorak krvi. Razine šećera u krvi natašte manje od 100 mg/dL (5,6 mmol/L) smatraju se normalnim. Predijabetes se definira kao razina šećera u krvi natašte u rasponu od 100 do 125 mg/dL (5,6 do 6,9 mmol/L). Ako je 126 mg/dL (7 mmol/L) ili više na dva odvojena testa, osoba ima dijabetes.

Ako je osobi dijagnosticiran dijabetes, liječnik može također izvršiti krvne pretrage kako bi potražio autoantitijela, koja su česta kod dijabetesa tipa 1. Kada je dijagnoza dijabetesa tipa 1 ili tipa 2 upitna, ovi testovi mogu pomoći liječniku da razlikuje to dvoje. Prisutnost ketona — nusproizvoda metabolizma masti — u urinu također ukazuje na dijabetes tipa 1, a ne na dijabetes tipa 2.

Dijabetes tipa 1 se vrlo jednostavno i brzo testira zbog čega nikad nema vremena za odgodu i čekanje jer je ključno pokrenuti liječenje na vrijeme.

Liječenje dijabetesa tipa 1

Ako osoba boluje od dijabetesa tipa 1, morat će svakodnevno uzimati injekcije inzulina (ili nositi inzulinsku pumpu). Inzulin je neophodan za kontrolu razine šećera u krvi i osiguravanje energije tijelu. On se ne može uzimati u obliku tableta. To je zbog činjenice da bi ga kiselina u ljudskom želucu uništila prije nego što bi mogla ući u cirkulaciju. Također, liječnik će surađivati s pacijentom kako bi odredio najbolju vrstu i količinu inzulina u skladu s njegovom dijagnozom.

Isto tako, potrebno je često pratiti razinu šećera u krvi. Dobro je raspitati se kod svog liječnika o tome koliko često ga treba kontrolirati i kolika bi trebala biti ciljna razina šećera u krvi. Održavanje razine šećera u krvi što je bliže normalnoj može pomoći da se izbjegnu ili odgode problemi s dijabetesom.

Postoje 4 vrste inzulina koje osoba može koristiti:

Cilj je održati razinu šećera u krvi što je moguće bliže normalnoj kako bi odgodili ili izbjegli probleme. Opći je cilj održati razinu šećera u krvi prije jela između 80 i 130 mg/dL (4,44 do 7,2 mmol/L), a broj nakon obroka ne veći od 180 mg/dL (10 mmol/L) dva sata nakon jela.

Vježbe i prehrana osoba koje boluju od dijabetesa tipa 1

Ključ dobrog života s dijabetesom je upravljanje šećerom u krvi, a pravilna prehrana ključ je za to. Ali, što točno znači dobro jesti? Jednostavno, konzumiranje hranjivih obroka u pravim količinama u pravo vrijeme kako bi šećer u krvi bio što bliže normalnom.

Korisno je napraviti plan zdrave hrane sa svojim nutricionistom ili edukatorom o dijabetesu i potražiti savjete, taktike i ideje kroz resurse u ovom području kako jesti jednostavnije.
Nadalje, tjelesna aktivnost čini ljudsko tijelo osjetljivijim na inzulin (hormon koji dopušta tjelesnim stanicama da iskoriste šećer u krvi za energiju), što pomaže u liječenju dijabetesa.

Tjelesna aktivnost također pomaže u regulaciji šećera u krvi i smanjuje šanse za srčane bolesti i oštećenje živaca.

Među dodatnim prednostima su:

• Održavanje zdrave težine
• Ako je potrebno, gubitak težine
• Bolji osjećaj u svom tijelu
• Bolje spavanje
• Poboljšanje memorije
• Održavanje krvnog tlaka pod kontrolom
• Snižavanje LDL (“lošeg”) i povećanje HDL (“dobrog”) kolesterola

Cilj je postići najmanje 150 minuta vježbe umjerenog intenziteta svaki tjedan. Jedan od načina da se to postigne je planiranje najmanje 20 do 25 minuta tjelesne aktivnosti svaki dan. Savjet je da se uključe aktivnosti koje treniraju sve glavne mišićne skupine dva ili više dana u tjednu (noge, bokovi, leđa, trbuh, prsa, ramena i ruke). Također, dulje šetnje ili plivanje su odličan izbor.

Kako bi se pokrenula motivacija, dobro je imati društvo s kojim će se ostvarivati određeni ciljevi, odabrati nešto što je nama osobno zanimljivo, ne forsirati se i sl.

Važno je posavjetovati se sa svojim liječnikom prije početka bilo kakve tjelesne aktivnosti kako razgovarali bi se odabrale najbolje fizičke aktivnosti za tu osobu. Dobro je naglasiti u kojim aktivnostima osoba uživa, kako se pripremiti i što bi se trebalo izbjegavati.

Moguće komplikacije kod dijabetesa tipa 1

Problemi s dijabetesom tipa 1 mogu s vremenom oštetiti važne organe u ljudskom tijelu, uključujući srce, krvne žile, živce, oči i bubrege. Održavanje stabilne razine šećera u krvi može značajno smanjiti rizik od brojnih problema. Naime, komplikacije dijabetesa mogu na kraju biti pogubne ili čak smrtonosne.

• Bolesti srca i krvnih žila: dijabetes značajno povećava šanse za razvoj kardiovaskularnih problema kao što su koronarna arterijska bolest s nelagodom u prsima (angina), srčani udar, moždani udar, suženje arterija (ateroskleroza) i visoki krvni tlak.
• Oštećenje živaca (neuropatija): višak šećera može uzrokovati oštećenje zidova sićušnih krvnih arterija (kapilara) koje opskrbljuju živce, osobito u nogama. To može uzrokovati trnce, utrnulost, peckanje ili bol, koji obično počinju na vrhovima nožnih prstiju i protežu se prema gore. Nekontrolirana razina šećera u krvi može na kraju dovesti do gubitka svakog osjeta u zaraženim udovima. Također, oštećenje živaca koji kontroliraju probavni trakt može rezultirati mučninom, povraćanjem, proljevom ili zatvorom, a erektilna disfunkcija može biti problem za muškarce.
• Bolest bubrega (nefropatija): milijuni malih nakupina krvnih arterija u bubrezima filtriraju otpad iz krvi, a dijabetes može izazvati pustoš na ovom osjetljivom mehanizmu filtracije. Teška oštećenja mogu rezultirati zatajenjem bubrega ili trajnom završnom bolešću bubrega, što zahtijeva dijalizu ili transplantaciju bubrega.
• Oštećenje oka: dijabetes može uzrokovati oštećenje krvnih žila mrežnice (dijabetička retinopatija), što može dovesti do sljepoće. Nadalje, on povećava mogućnost razvoja drugih velikih problema s očima, poput katarakte i glaukoma.
• Ozljeda stopala: ozljeda živca stopala ili neadekvatna opskrba stopala krvlju povećava rizik od nekoliko problema sa stopalima. Posjekotine i mjehuri, ako se ne liječe, mogu se razviti u opasne infekcije koje mogu zahtijevati amputaciju prstiju, stopala ili udova.
  Problemi s kožom i ustima: dijabetes može povećati sklonost infekcijama kože i usne šupljine, uključujući bakterijske i gljivične infekcije. Bolest desni i suha usta također su češći.
• Komplikacije trudnoće: visoka razina šećera u krvi može biti opasna i za majku i za dijete. Kada dijabetes nije dobro kontroliran, povećava se rizik od pobačaja, mrtvorođenosti i porođajnih abnormalnosti. On također povećava rizik od dijabetičke ketoacidoze, dijabetičkih problema s očima (retinopatija), visokog krvnog tlaka uzrokovanog trudnoćom i preeklampsije kod majke.

Mnogo je komplikacija koje mogu uslijediti prilikom neadekvatnog i kasnog tretiranja dijabetesa tipa 1. Kako bi se to izbjeglo, potrebno je na prve simptome reagirati i u skladu s dijagnozom živjeti kako bi svakodnevica bila lakše i sigurnija.

Svakodnevica s dijabetesom tipa 1

Život s dijabetesom tipa 1 može biti emocionalno iscrpljujući. Uobičajeno je da osobe s dijabetesom tipa 1 imaju trenutke straha, bijesa, frustracije ili obeshrabrenja. Međutim, postoje neke osnovne aktivnosti koje osoba može poduzeti kako bi ublažila stres i tjeskobu.

Slijedeći savjeti također mogu pomoći da osoba živi boljim životom ako ima dijabetes tipa 1.

1. Kontrolirati stres oko sebe: treba pronaći aktivnost koja osobu ispunjava i koja će joj pomoći da se nosi sa svakodnevnim stresom. Vježbanje, odlazak u šetnju, dugo kupanje ili čak čišćenje suđa su izbori. Vježbe disanja također mogu pomoći u smanjenju tjeskobe.
2. Suradnja s liječnicima: ako postoje bilo kakva pitanja u vezi sa zdravstvenim stanjem, ovo su osobe koje treba to priupitati. Također oni mogu dati savjete o tome kako se nositi s dijabetesom tipa 1.
3. Pronaći potporu: primanje pomoći od drugih također može smanjiti rizik od problema s mentalnim zdravljem. Naime, veća je vjerojatnost da će osoba koja boluje od dijabetesa tipa 1 razviti probleme s mentalnim zdravljem kao što su tuga i tjeskoba.
4. Brinuti o sebi: misliti na sebe i svoje zdravlje uvijek je dobro, a posebno kada je riječ i dijabetesu. Dakle, važnost ishrane i tjelovježbe jednaka je mentalnom zdravlju. Ljudski mozak i tijelo su povezani, ako jedno nije u redu i drugo pati, zbog čega oboje mora biti njegovano i u ravnoteži.
5. Koristiti tehnologiju: današnja tehnologija uvelike olakšava nadziranje i kontrolu dijabetesa zbog čega bi te benefite trebalo koristiti.

Naglasak je uvijek na brizi o sebi. Treba imati na umu da ljudsko tijelo kada boluje od dijabetesa tipa 1 izloženo je brojnim rizicima od kojih ga treba zaštiti i mentalno i fizički, a to se može postići samosviješću i brigom o sebi.

Objava Dijabetes tip 1 pojavila se prvi puta na Glukoza.hr.