Inzulin

Inzulin je hormon koji luči gušterača, a unutar gušterače taj hormon stvaraju beta stanice. Inzulin je hormon koji je odgovoran za transport glukoze iz krvi u stanice i na taj način im omogućava dobivanje energije za rad.

Osim što služi pri transportu glukoze sudjeluje i u pohranjivanju viška glukoze u jetra. U beta stanicama, inzulin se prvo stvara kao velika molekula nazvana “proinzulin”. Zatim se proinzulin dijeli na dva dijela: inzulin i C-peptid. C-peptid je važan osobito pri određivanju liječenja jer se može koristiti za mjerenje količine inzulina koja osoba proizvodi.

Što više C-peptida osoba ima, proizvodi više inzulina. Ako beta stanice uopće ne stvaraju inzulin ili ga stvaraju nedovoljno dolazi do pojave dijabetesa. Upravo po toj količini izlučenog inzulina možemo razlikovati dva tipa dijabetesa. U oboljelih od dijabetesa tipa 1 tijelo napada beta stanice i uništava ih zbog toga gušterača uopće ne luči hormon inzulin te je inzulin u tijelo potrebno unositi injekcijom.

U bolesnika sa tipom 2 dijabetesa beta stanice stvaraju nedovoljno inzulina ili on ne obavlja učinkovit rad.

• Što je inzulin?
• Vrste inzulina
• Brzo djelovanje
• Kratko djelovanje
• Srednje djelovanje
• Dugotrajno djelovanje
• Prethodno izmiješani inzulin
• Uloga svake vrste inzulina
• Apliciranje inzulina
• Štrcaljke
• Igle
• Veličine igli
• Penovi
• Inzulinske pumpe
• Pohrana i čuvanje inzulina
• Komplikacije

Što je inzulin?

Inzulin je hormon kojeg proizvode beta stanice Langerhansovih otočića gušterače. Sastoji se od dvaju peptidnih lanaca (A i B), povezanih dvjema disulfidnim vezama. Relativna molekularna masa mu je 5808, a nastaje odvajanjem lanca C (C- peptid) iz prethodničke molekule proinzulina.

Iako je glavni poticaj za njegovo lučenje povećanje koncentracije glukoze u krvi pogotovo poslije obroka, inzulin djeluje na metabolizam svih triju glavnih vrsta hranjivih tvari: ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Ulaskom ugljikohidrata i njihovom razgradnjom na glukozu, glukoza dolazi do membrane stanice na kojima inzulin reagira s inzulinskim receptorima te otvara membranu stanice i potiče ulazak glukoze u stanice.

Nakon ulaska glukoze u krv koncentracija inzulina se smanjuje i membrana se zatvara i razina glukoze i inzulina u krvi se smanjuje. Ukoliko hranom unesemo previše glukoze inzulin osim na transport iz krvi u stanice djeluje i na pohranu glukoze u obliku glikogena u jetra i mišiće te masno tkivo.

Upravo zbog te pohrane glikogena u masnom tkivu, jetrima i mišićima kada u tijelo nedostaje tijelo koristi spremljene rezerve u obliku masti, ali ukoliko je u tijelo prisutno dovoljno glukoze inzulin potiče njeno iskorištavanje, a ne iskorištava spremljene zalihe masti . Učinak inzulina na metabolizam bjelančevina sastoji se u poticanju ulaženja aminokiselina u stanice i sintezi bjelančevina iz njih.

Inzulin je hornom neophodan za život jer svojim djelovanjem omogućava dobivanje energije stanicama iz glavnih vrsta hranjivih tvari.

Vrste inzulina

Inzulin je grupiran prema tome koliko dugo djeluje u tijelu. Inzulin brzog ili kratkog djelovanja pomaže u smanjenju razine glukoze u krvi tijekom obroka, a inzulin srednjeg ili dugog djelovanja pomaže u upravljanju općim potrebama tijela, ali također djeluju i na regulaciju glukoze u krvi.

Brzo djelovanje

Brzodjelujući inzulin počinje djelovati negdje između 2,5 do 20 minuta nakon injekcije. Njegovo djelovanje je najveće između jednog i 3 sata nakon injekcije i može trajati do 5 sati. Ova vrsta inzulina djeluje brže nakon obroka, slično prirodnom tjelesnom inzulinu, smanjujući rizik od niske razine glukoze u krvi (glukoza u krvi ispod 4 mmol/L). Važno je da pacijent koji ubrizgava brzo djelujući inzulin odmah nakon ili ubrzo poslije ubrizgavanja ima obrok.

Kratko djelovanje

Inzulinu kratkog djelovanja potrebno je više vremena da počne djelovati nego brzodjelujućim inzulinima. Inzulin kratkog djelovanja počinje snižavati razinu glukoze u krvi u roku od 30 minuta, tako da trebate dobiti injekciju 30 minuta prije jela. Maksimalni učinak ima 2 do 5 sati nakon injekcije i traje 6 do 8 sati.

Srednje djelovanje

Inzulini srednjeg i dugog djelovanja često se nazivaju pozadinski ili bazalni inzulini. Inzulini srednjeg djelovanja su mutne prirode i potrebno ih je dobro promiješati. Ovi inzulini počinju djelovati oko 60 do 90 minuta nakon injekcije, dostižu vrhunac između 4 do 12 sati i traju između 16 i 24 sata.

Dugotrajno djelovanje

Inzulinu dugog djelovanja treba najviše vremena da počne djelovati, uglavnom oko 4 sata, ali njegovo djelovanje traje 24 sata. Takvi inzulini mogu kontrolirati šećer u krvi cijeli dan. Rade slično kao i inzulin kojeg obično proizvodi gušterača kako bi se kontrolirala razina šećera u krvi između obroka.

Prethodno izmiješani inzulin

Prethodno izmiješani inzulin sadrži prethodno miješanu kombinaciju inzulina vrlo brzog ili kratkog djelovanja, zajedno sa inzulinom srednjeg djelovanja.

Navedeni tipovi inzulina razlikuju se po brzini djelovanja i po vremenu u kojem ostaju u tijelu, stoga svaki pacijent primjenjuje onaj tip inzulina koji mu najviše odgovara po brzini djelovanja u danom trenutku.

Uloga svake vrste inzulina

Brzo djelovanje

Uloga brzo djelujućeg inzulina je da kada ga osoba ubrizga, a to mora biti odmah poslije obroka djeluje kao i inzulin kojeg izlučuje gušterača. Naime poslije obroka razgradnjom hrane u krvotok ulazi glukoza, a da bi ona ušla u stanicu inzulin mora djelovati na membranu stanice kako bi glukoza ušla. Brzo djelujući inzulin počinje djelovati u prosjeku nakon 4 minute od ubrizgavanja te pomaže pri transportu glukoze u stanice i regulaciju iste u krvi.

Kratko djelovanje

Kratko djelujući inzulin isto kao i sve vrste inzulina za cilj ima regulaciju razine glukoze u krvi. On se u tijelo najčešće unosi pola sata prije jela i to dva do tri puta dnevno. On u tijelu ostaje do osam sati, a primarna mu je uloga kontrolirati porast glukoze u krvi nakon uzimanja hrane te kontrola razine glukoze između obroka.

Srednje djelovanje
Srednje djelujući još nazivani i bazalni inzulini u tijelu ostaju oko 16 sati, a njihova glavna uloga postići vrijednosti glukoze u krvi nalik normalnima, kako bi se izbjegle dugoročne komplikacije i zadržati normalnu koncentraciju tijekom dana ili noći.

Dugotrajno djelovanje

Dugotrajno djelujući kao i srednje djelujući u tijelu ima ulogu održavanja razine glukoze u normalnim razinama, međutim za razliku od srednje djelujućeg, njegovo djelovanje traje 24 sata.

Prethodno izmiješani inzulin

Prethodno izmiješani inzulini kratkodjelujućeg i dugodjelujućeg inzulina, daje se obično dva puta dnevno. Početak djelovanja je 30-60 minuta, a duljina djelovanja 16-20 sati. Njegova glavna je uloga kao i kod ostalih da kontrolira razinu glukoze nakon obroka, ali i tijekom dana i noći.

Svi gore navedeni tipovi inzulina imaju istu svrhu, a to je pomoć u regulaciji glukoze u krvi nakon obroka, kroz dan ili noću.

Apliciranje inzulina

Inzulin se ubrizgava u masno tkivo između kože i mišića. Injekcija se ubrizgava u potkožno tkivo jer ono omogućuje pravilnu raspodjelu i apsorpciju inzulina u krv. Za aplikaciju inzulina dostupni su mnogi uređaji, a glavni izbor su štrcaljke, penovi i inzulinske pumpe.

Štrcaljke

Inzulinske šprice su jednokratni uređaji namijenjeni apliciranju inzulina. Inzulinska štrcaljka ima tri dijela: iglu, cijev i klip.

Prvi dio štrcaljke odnosno igla je kratka i tanke te prekrivena slojem silikona kako bi lakše prošla kroz kožu i umanjila bol. Zatim cijev odnosno spremnik u koji se postavlja određena doza inzulina i na kraju klip odnosno tanka šipka koja se prislanja unutar cijevi štrcaljke te služi uvlačenju inzulina u cijev ili guranje inzulina kroz cijev u potkožno tkivo.

Štrcaljka se pravilo koristi tako da se prvo makne poklopac sa igle koja mora biti sterilna, zatim se njena cijev napuni inzulinom, a potom se nakon uboda u potkožno tkivo pod 90 stupnjeva klipom izgura inzulin iz štrcaljke.

Inzulinske štrcaljke postoje u nekoliko veličina ovisno o jedinicama inzulina koje mogu stati u njenu cijev.

Igle

Inzulin se u tijelo unosi raznim uređajima, a svi oni sastoje se od igle koja je nužan sastav uređaja kako bi kroz kožu u potkožno tkivo ubrizgao inzulin. Vrlo je važno znati kako rukovati s iglama te odabrati pravu iglu. Naime ovisno o osobnim karakteristikama koriste se različite igle koje najbolje odgovaraju bolesniku. Važno je na umu imati da igla s kojom se daje inzulin mora biti sterilna i da se igla koristi samo jedanput.

Veličine igli

Dužine iglala za inzulin međusobno se razlikuju. Moderne antidijabetičke igle imaju kratku i vrlo tanku osovinu. Ova vrsta instrumenta potrebna je za točno pogađanje potkožne masti, gdje postoji aktivno stvaranje i oslobađanje inzulina.

Prije izuma pena kod regularnih štrcaljki koristila se igla veličine od 8 do 12 mm zbog čega su takvi ubodi bili bolni i često doticali mišiće. Veličinu i namjenu suvremenih igala prikazat ćemo u tablici.

Penovi

Inzulinski penovi su uređaji nalik na olovku koji sadrže spremnik za inzulin i iglu preko koje se inzulin prenosi u tijelo. Penovi mogu biti jednokratni i višekratni, a razlika je da se kod jednokratnih penova isprazni cijeli spremnik te pen više nije za uporabu, dok višekratni pen omogućuje izmjenu spremnika nakon što se prethodni istroši.

Kod višekratnih je penova bitno da se nakon svakog uboda mijenja igla kako ne bi došlo do ne željenih posljedica. Na pen se stavlja igla koja veličinom odgovara određenoj skupini bolesnika koji ju koriste.

Pen je za razliku od štrcaljki jednostavniji za uporabu jer već sadrži spremnik inzulina, ali se bolesnik još uvijek treba ubosti kako bi prenio inzulin.

Pen se koristi da se prvo skine zaštitni poklopac sa donjeg dijela i dezinficira alkoholom ukoliko je riječ o višekratnom penu, zatim se na taj dio stavlja igla. Nakon što odredite dozu koju ćete unijeti u tijelo olovku prislonite uz mjesto na kojem ćete ubrizgati inzulin, potom je potrebno pritisnuti gumb za ubrizgavanje i odbrojiti 10 sekundi kako bi se sav inzulin unio u tjelo.

Jednokratni pen se treba čuvati na hladnom mjestu prije uporabe kao i višekratni, ali nakon prve upotrebe nije ga potrebno vraćati u hladnjak već samo paziti da nije na izravnom doticaju sunca.

Inzulinske pumpe

Inzulinska pumpa je medicinsko pomagalo namijenjeno kontinuiranoj isporuci inzulina. Napaja se pomoću baterije. Najsličnija je radu zdrave gušterače jer kontinuirano, prema individualnim potrebama koje su unaprijed programirane, isporučuje male doze inzulina. Inzulinska pumpa sastoji se od baterije, spremnika za inzulin i infuzijskog seta.

Da bi inzulinska pupa radila dijabetičar na sebi odnosno najčešće na ruci mora imati senzor koji konstantno prati razinu glukoze u krvi te ako dođe do promjena preko odašiljača šalje inzulinskoj pumpi ovisno o potreba za isporučuje manje ili više inzulina.

Inzulinske pumpe olakšavaju život dijabetičarima jer uz konstantno praćenje razine glukoze i isporučivanje inzulina bolesnici ne trebaju koristiti klasične igle te izbjegavaju svakodnevno bodenje.

Postoje razni uređaji za apliciranje inzulina koji su dijabetičarima od velike pomoći jer omogućavaju unos inzulina tijelo. Napretkom tehnologije dijabetičari se ne moraju bosti svakodnevno kako bi pratili razinu glukoze i inzulina već se koriste specifičnim uređajima koji im u tome pomažu.

Pohrana i čuvanje inzulina

Inzulin je važno držati podalje od izravne sunčeve svjetlosti. Preporuča se staviti ga na mjestu gdje nećete dobiti sunce kroz prozor, bez obzira je li otvoren ili zatvoren. Inzulin se ne smije držati kraj uređaja koji proizvode toplinu poput grijalica ili ventilatora. Da bi se održala aktivnost inzulina, mora se čuvati u hladnjaku na temperaturi od 2-8 ° C, i prije zagrijavanja do temperature tijela.

Obavezno obratite pažnju na rok trajanja pripreme inzulina, koji je napisan na ampuli, budući da ima ograničeno vrijeme korištenja. Inzulin koji nosite sa sobom isto tako mora biti pravilno pohranjen, pa se preporuča nošnja termo boce koja bi osigurala inzulinu iste uvjete cijelo vrijeme.

Inzulin treba čuvati u hladnjaku, tijekom pohrane cijelo vrijeme održavati iste uvjete te prije korištenja provjeriti datum.

Komplikacije

Komplikacije najčešće nastaju zbog nepravilnog uboda pri ubrizgavanju inzulina te ubrizgavanje prevelike količine inzulina. U nastavku ćemo navesti neke najčešće komplikacije.

Hipoglikemija je najčešća komplikacija inzulinskog liječenja. Više faktora može uzrokovati hipoglikemiju, poput prekomjerne doze inzulina, namjerne ili slučajne, povišene bioraspoloživosti inzulina, povećane osjetljivosti na inzulin, bolesti poput Addisonove bolesti ili hipopitu, neodgovarajuće prehrane ili ostalih čimbenika poput konzumiranje alkohola koji inhibira glukoneogenezu u jetri.

Lipodistrofija je pojava koja se češće očituje kod žena u kojih nastaje atrofija kože i potkožnog tkiva na mjestu primjene inzulina.
Rezistencija na inzulin pojava je koja se javlja u bolesnika kada potrebe za inzulinom premašuju 200 jedinica tijekom 24 h u razdoblju dužem od dva dana, a da nije došlo do razvitka ketoacidoze ili kome.

Dawnov efekt nastaje promjenama razine hormona rasta tijekom noći, a očituje se kao jutarnja hiperglikemija bez hipoglikemije tijekom noći.

Komplikacije se najčešće pojavljuje zbog nepažnje i nemara tijekom ubrizgavanja inzulina, ali i ostalih vanjskih faktora na koje se mora paziti kako do komplikacija ne bi došlo.