Što je Glukoza?

Glukoza je jednostavni šećer koji povezivanjem stvara veće molekule poput ugljikohidrata i škroba. U ljudsko tijelo glukoza se unosi hranom koja sadrži ugljikohidrate u kojima je glukoza sastavni dio. Razgradnjom ugljikohidrata raznim enzimima kroz nekoliko procesa glukoza se apsorbira u krv te putuje u stanice.

Glukoza koja ulazi u stanice glavni je izvor energije za rad stanica. Iako je glukoza jednostavni šećer prevelika je da bi samo difundirala u stanicu, u tome joj pomaže hormon inzulin. Nakon obroka u tijelu se povećava koncentracije glukoze te beta stanice gušterače započinju lučenje inzulina, inzulin putuje kroz tijelo i vezuje se za inzulinske receptore na stanicama i omogućava transport glukoze iz krvi u stanice.

Glukoza je ključna za održavanje mehanizama tijela u vrhunskom radnom stanju. Kada je razina glukoze optimalna, to često prođe nezapaženo, ali kada odstupe od preporučenih granica, vidljiv je nezdrav učinak koji ima na normalno funkcioniranje.

• Što je glukoza?
• Razgradnja i stvaranje energije
• Gušterača
• Jetra
• Razvoj šećerne bolesti
• Inzulinska rezistencija
• Ketoacidoza
• Dijagnoza dijabetesa
• Načini testiranja (određivanja) razine GUK
• Normalna razina GUK-a
• Hipoglikemija
• Hiperglikemija
• Nuspojave neregulirane Guk

Što je glukoza?

Glukoza je jednostavan šećer molekularne formule C6H12O6. Glukozu uglavnom proizvode biljke i većina algi tijekom fotosinteze iz vode i ugljičnog dioksida, koristeći energiju sunčeve svjetlosti, gdje se koristi za stvaranje celuloze u staničnim stijenkama, najzastupljenijeg ugljikohidrata na svijetu. U energetskom metabolizmu, glukoza je najvažniji izvor energije u svim organizmima.

Glukoza se za metabolizam pohranjuje kao polimer, u biljkama uglavnom kao škrob i amilopektin, a kod ljudi kao glikogen. Prirodni oblik glukoze je d-glukoza, dok se l-glukoza proizvodi sintetički u relativno malim količinama i manje je biološki aktivna. Glukoza je monosaharid koji sadrži šest ugljikovih atoma i aldehidnu skupinu, te je stoga aldoheksoza. Molekula glukoze može postojati u otvorenom lancu kao i u prstenastom obliku.

Glukoza je jednostavni šećer koji se sastoji od atoma ugljika, vodika i kisika. Povezivanjem u veće lance tvori nove molekule poput ugljikohidrata.

Razgradnja i stvaranje energije

Da bi ljudski organizam radio normalno bitno je održavanje stalnih uvjeta u tijelu. Da bi se održali stalni uvjeti u tijelu, tijelo mora dopremati energiju koja će osigurati rad metabolizma i očuvanje stalnih uvjeta. Ljudsko tijelo energiju za rad dobiva iz glukoze.
Glukoza do naših stanica dolazi kroz hranu koju jedemo.

Razgradnja ugljikohidrata iz kojih dobivamo kreće odmah u ustima gdje enzim ptijalin počinje ragraznju ugljikohidrata koja se nastavlja i u dvanaesniku u kojem enzimi gušterače, amilaze, nastavljaju razbijanje lanaca glukoze u slobodne molekule glukoze. Glukoza se potom kroz stijenke tankog crijeva apsorbiraju u krv.

Proces stvaranja energije zatim kreće u citoplazmi stanice nakon što djelovanjem hormona inzulina glukoza uđe u stanicu. Stanično disanje proces je kojim stanice dobivaju energiju iz glukoze i sastoji se od tri metabolička procesa: glikolize, Krebsovog ciklusa i oksidativne fosforilacije. Razgradnja molekule glukoze započinje glikolizom koja se odvija u citoplazmi. To je niz kemijskih reakcija u kojoj se molekula glukoze razgradi na dvije manje molekule s po tri atoma ugljika molekule pirogrožđane kiseline ili piruvata.

Tijekom glikolize oslobodi se dovoljno energije za stvaranje 2 molekule ATP-a (adenintrifosfat), a ta energija dolazi iz pucanja veza pomoću kojih su molekule vezane. Potom se proces nastavlja u mitohondrijima u kojima se glukoza potpuno razgradi tijekom Krebsova ciklusa i oksidativne fosforilacije. Energija koja se oslobodila u glikolizi odnosno 2 molekule ATP-a dolaze na mitohodrije na kojima se uz pomoć kisika razbijaju sve veze i stvara se 32 molekule ATP-a koje zatim organizam koristi kao energiju za rad.

Unosom ugljikohidrata u tijelo te postupnom razgradnjom do glukoze koja potom dolazi do stanica, u kojima se spomenutim procesima kidanja veza između molekule stvara energija pohranjena u obliku ATP-a koju kasnije organizam iskorištava.

Gušterača

Gušterača je organ koji se nalazi u abdomenu. Ima bitnu ulogu u pretvaranju hrane koju jedemo u energiju za stanice tijela. Gušterača ima dvije glavne funkcije: egzokrinu funkciju koja pomaže u probavi i endokrinu funkciju koja regulira razinu glukoze u krvi. Za kontrolu glukoze u krvi ljudskom organizmu bitna je endokrina funkcija gušterače.

Endokrina komponenta gušterače sastoji se od stanica Langerhansovih otočića koji stvaraju i oslobađaju važne hormone izravno u krvotok. Dva glavna hormona gušterače su inzulin, koji djeluje kao pomagač pri transportu glukoze iz krvi u stanice i glikogen, koji djeluje na podizanje razine glukoze u krvi.

Održavanje odgovarajuće razine glukoze u krvi ključno je za funkcioniranje ključnih organa uključujući mozak, jetru i bubrege zbog čega je gušterača iznimno važna.

Jetra

Jetra je veliki organ koji se nalazi u gornjem dijelu trbuha. Jetra čisti krv i pomaže u probavi lučenjem žuči. Jetra djeluje kao tjelesni rezervoar glukoze i pomaže u održavanju stabilne i konstantne razine šećera u krvi.

Jetra pohranjuje i proizvodi glukozu ovisno o potrebama tijela. Potrebu za pohranjivanjem ili oslobađanjem glukoze prvenstveno signaliziraju hormoni inzulin i glikogen. Tijekom obroka, jetra će skladištiti šećer, odnosno glukozu, kao glikogen za kasnije vrijeme kada je u tijelu zatreba. Visoke razine inzulina i potisnute razine glikogena tijekom obroka potiču skladištenje glukoze kao glikogena. Kada u tijelo ne unosimo hranu, osobito preko noći ili između obroka, tijelo mora proizvoditi vlastiti šećer, stoga jetra opskrbljuje tijelo glukozom pretvarajući glikogen u glukozu u procesu koji se naziva glikogenoliza.

Jetra praćenjem koncentracije različitih hormona pomaže u skladištenju glukoze ili ukoliko tijelu nedostaje glukoze koristi svoje rezerve i pretvara glikogen u glukozu.

Razvoj šećerne bolesti

Glukoza osim što daje tijelu energiju u tijelu može izazvati i pojavu šećerne bolesti. Naime da bi tijelo normalno radilo kao što smo već rekli glukoza mora ući u stanice. Kod šećerne bolesti gušterača ili ne luči dovoljno inzulina, što dovodi do pojave dijabetesa tipa 2, pa sva glukoza koju unesemo u tijelo nema kako ući u stanice i ostaje u krvotoku ili pak gušterača uopće ne luči inzulin, što dovodi do pojave dijabetesa tipa 1, stoga glukoza ne može uopće ući u stanice jer nema transportnog pomagača.

Šećerna bolest se razvija kada gušterača ne proizvodi dovoljno ili uopće ne proizvodi inzulin pa glukoza ostaje u krvi.

Inzulinska rezistencija

Inzulinska rezistencija je pojava kada u organizmu dolazi do oslabljenog djelovanja inzulina. Kako sve rekli inzulin je potreban da bi se velike molekule glukoze mogle iz krvi prenijeti u stanice. Kod inzulinske rezistencije odnosno neučinkovitog djelovanja inzulina, inzulin koji se izluči je nedovoljan da bi se glukoza prenijela u svaku stanicu, stoga gušterača da bi nadomjestila neučinkovito djelovanje pojačava lučenje inzulina i dolazi do hiperinzulinemije.

Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput relativno naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima.

Do inzulinske rezistencije dolazi kada zbog neučinkovitog djelovanja inzulina gušterača pojačava proizvodnju inzulina.

Ketoacidoza

Dijabetička ketoacidoza ozbiljna je komplikacija dijabetesa koja se javlja kada tijelo proizvodi visoke razine krvnih kiselina koje se nazivaju ketoni. Stanje se razvija kada tijelo ne može proizvesti dovoljno inzulina. Kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina, glukoza ne ulazi u stanice i stanice ne dobivaju energiju. Tijelo zbog nedostatka energije počinje razgrađivati masnoće da bi dobilo energiju.

Ovaj proces stvara nakupljanje kiselina u krvotoku zvanih ketoni, što na kraju dovodi do dijabetičke ketoacidoze ako se ne liječi. Simptomi dijabetičke ketoacidoze često se razvijaju brzo, ponekad unutar 24 sata. Simptomi koji se javljaju su; pretjerana žeđ, učestalo mokrenje, mučnina i povračanje, bol u želucu, slabost ili Umor, kratkoća daha, dah s voćnim mirisom i zbunjenost.

Ketoacitoza stanje je u kojem u tijelu nedostaje inzulina te stanice ne dobivaju glukozu zbog čega se tijelo razgrađuje masti što dovodi do nakupljanja ketona u krvi.

Dijagnoza dijabetesa

Dijagnoza dijabetesa može se postaviti na nekoliko jednakovrijednih načina.
Mjerenje glukoza u krvi ujutro natašte, a dijagnoza dijabetesa se postavlja ako je razina glukoze veća od 7 mmol/l. Pacijenta se može uputiti na test opterećenja glukozom. U njemu se mjeri glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina – 75 g glukoze rastopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za 2 sata. U tom testu vrijednost glukoze u krvi nakon 2 sata veća od 11.1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

HbA1c je laboratorijska pretraga koja može procijeniti prosječnu vrijednost glukoze u krvi zadnja 2 do 3 mjeseca. Ako je HbA1c veći od 6.5%, osoba ima šećernu bolest. Ta pretraga može se učiniti u bilo koje doba dana i neovisno o obroku.

Dijagnoza dijabetesa postavlja se nakon što jedan od gore navedenih testova pokaže da je razina glukoze veća od normalne.

Načini testiranja (određivanja) razine GUK

Razina glukoze u krvi može se odrediti različitim uređajima i načinima. Prvi način je korištenje glukometra. Glukometar se koristi tako da se dijabetičar prvo iglom ubode u jagodicu prsta te na posebnu trakicu stavi uzorak krvi, ta se trakica zatim stavlja u glukometar koji zatim pokaže trenutnu koncentraciju glukoze u krvi.

Drugi način mjerenja glukoze u krvi su senzori. Senzor se zabode najčešće na ruku i omogućuje dijabetičaru da prati razinu glukoze kroz dulje vremenske periode, a kada želi vidjeti trenutnu razinu glukoze čitačem pređe preko senzora i pročita trenutnu razinu glukoze u krvi.

Glukoza se određuje posebnim uređajima koji pomažu dijabetičarima očitati razinu glukoze u svako doba bez prevelike muke.

Normalna razina GUK-a

U perinatalnom razdoblju majka opskrbljuje fetus glukozom, a tijekom većeg dijela gestacijskog razdoblja normalna donja granica koncentracije fetalne glukoze je oko 3 mmol/L. Neposredno nakon rođenja, prvih nekoliko sati života u normalnom terminu novorođenče je prikladno za gestacijsku dob, razina glukoze u krvi može se kretati između 1,4 mmol/L i 6,2 mmol/L, ali do oko 72 h starosti razina glukoze u krvi natašte dostiže normalne vrijednosti dojenčadi, djece i odraslih (3,5-5,5 mmol/L). Normalne razine glukoze u krvi održavaju se unutar ovog uskog raspona čimbenicima koji kontroliraju proizvodnju glukoze i korištenje glukoze.

Normalna koncentracija glukoze važna je za održavanje homeostaze. Bitno je da se održava na normalnoj razini kako ne bi došlo do pojava bolesti uzrokovano promjenama u koncentraciji.

Hipoglikemija

Hipoglikemija je pojava u tijelu kada razina glukoze padne prenisko. Uglavnom pogađa osobe s dijabetesom, osobito ako uzimaju inzulin.

Niska razina šećera u krvi može biti opasna ako se ne liječi brzo, ali obično osobe sklone hipoglikemiji same znaju kako si pomoći. Pomoći si mogu da pojedu nešto što u sebi sadrži dosta jednostavnih šećera.

Simptomi niske razine šećera u krvi su; znojenje, osjećaj umora, vrtoglavica, osjećaj gladi, osjećaj drhtanja,ubrzan rad srca. Ako se niska razina šećera u krvi ne liječi, možete dobiti druge simptome, kao što su: slabost, zamagljen vid, zbunjenost ili poteškoće s koncentracijom, neobično ponašanje, nerazgovijetan govor ili nespretnost, napadaji.

Hipoglikemija je vrlo opasno stanje za tijelo jer razina glukoze bude preniska što može dovesti do ozbiljnih posljedica, ako se odmah ne reagira.

Hiperglikemija

Visoki šećer u krvi ili hiperglikemija pogađa osobe koje imaju dijabetes. Nekoliko čimbenika može pridonijeti hiperglikemiji kod osoba s dijabetesom, uključujući izbor hrane i tjelesne aktivnosti, bolest, lijekove koji nisu namijenjeni za dijabetes, ili preskakanje ili neuzimanje dovoljno lijekova za snižavanje glukoze.

Važno je liječiti hiperglikemiju, jer ako se ne liječi, hiperglikemija može postati ozbiljna i dovesti do ozbiljnih komplikacija koje zahtijevaju hitnu pomoć, kao što je dijabetička koma. Dugoročno, trajna hiperglikemija, čak i ako nije teška, može dovesti do komplikacija koje utječu na oči, bubrege, živce i srce. Hiperglikemija ne uzrokuje simptome sve dok vrijednosti glukoze nisu značajno povišene – obično iznad 180 do 200 miligrama po decilitru (mg/dL).

Hiperglikemija je pojava prevelike koncentracije glukoze u krvi koja ukoliko se ne kontrolira može dovesti do ozbiljnih medicinskih stanja i ugroziti život.

Nuspojave neregulirane Guk

Nuspojave neregulirane razine glukoze može imati ozbiljne posljedice po zdravlje. Ako se razina glukoze ne kontrolira redovito ili kroz dulje vrijeme ne bude na normalnoj razini može utjecati na cijeli organizam.

Prevelike ili premale razine glukoze dovode do; oštećenja krvnih žila, do oštećenja dolazi zbog velikog krvnog tlaka i povišene masnoće uzrokovane dijabetesom, bolesti srca ili izazivanje srčanog udara, moždanog udara, oštećenja bubrega i živčanog sustava te oštećenja vidnih organa.

Vrlo je važno pridržavati se smjernica liječenja dijabetesa, redovito obavljati kontrole ako postoji rizik od razvoja dijabetesa kako ne bi došlo do ozbiljnih ugroza po život.